Psihoterapija i dozivljaj iste u drustvu

[Lili75]

Ja pretpostavljam da i psihijatri moraju imati odredjeni odmak, inače bi i njihova psiha jako nastradala da su 100% full " in" u svakom slučaju s kojim se susreću.Vide odredjeni napredak kod pacijenta, al ne vide ono iza kako je ostatku obitelji živjeti s takvom osobom 24h dnevno.

Ja ne znam jel postoji mogućnost i radi li se to u praksi da psihijatar nekad pozove na razgovor članove obitelji jer je život pacijenta u uskoj korelacijom s njima odnosno njihovim odnosom i suživotom.
Možda će bolje netko iz obitelji reći kako pacijent podnosi lijek nego sam pacijent (psih.bolesnik koji prima tu terapiju).

[Kaae]

Ja ne znam jel postoji mogućnost i radi li se to u praksi da psihijatar nekad pozove na razgovor članove obitelji jer je život pacijenta u uskoj korelacijom s njima odnosno njihovim odnosom i suživotom.
Možda će bolje netko iz obitelji reći kako pacijent podnosi lijek nego sam pacijent (psih.bolesnik koji prima tu terapiju).

Da; kod nas barem. Vjerujem da nije lako koordinirati taj odnos (ni psihijatru, ni psihologu/drugom terapeutu). Njima je njihov pacijent jedina obaveza, tako da je komunikacija vrlo jednostrana. Recimo, najlakse je objasniti tako da mi odgovaramo na pitanja, a feedback je u rasponu nepostojeceg i minimalnog (nema u principu nikakvih komentara van normalne kurtoazije). I to je ok; to nije nas terapeut. Nakon jednog od razgovora s psihijatrom mi je doslo da se sama prijavim na lijecenje, cisto zbog meni-tad-cudnog nacina razgovora sa mnom.

Uglavnom, kao clan obitelji, smijem/mogu/traze me da posaljem sto zelim, kad zelim, ili da nazovem pa da me saslusa medicinska sestra. Pomazu im takve informacije.

Za hands-on razgovore s cijelom obitelji, za to postoji family therapy. To cemo vjerojatno uskoro; do sad nije bilo smisla, s obzirom da je trebalo prvo dovesti u red kriticnu situaciju/osobu.