Ja mogu samo jos jednom doci i napisati ono sto ZNAM- ne mislim, ne nagadjam, nego znam. Lijecenje psihickih bolesti, ukljucujuci najteze- shizofreniju, bipolarni itd je cesto uspjesno i jako vazno. Inkluzija i radna sposobnost nisu nikakve bajke/ nego dapace itekakav realitet- nazalost kod nas ne- ali ne radi prirode bolesti nego zbog izostanka socijalne komponente psihijatrijske skrbi. Mislim da je u redu da ljudi iznesu svoja neposredna iskustva- iako bi i tu malo distance dobro doslo- npr haloperidol se danas u kronicnom lijecenju shizofrenije gotovo uopce ne koristi, a prije 20 g se itekako koristio. I ima grozan profil nuspojava- no u medjuvremenu se razvilo nekoliko generacija antipsihotika. Mislim da bi inace svi koji pisu na temi, a osobito prije nego sto donose iskustva iz druge/trece ruke trebali i sami razmisliti o komponenti drustvene odgovornosti. Psihijatri ne kljukaju lijekovima i ne vezu pacijente u kosulje dok ih ovi mole da ne- fizicka restrikcija je strogo definirana zakonom o zastiti prava pacijenata sa dusevnim smetnjama i primjenjuje se samo kad se pacijent neposredno ugrozava, ili druge.
Mislim da takvi upisi potpomazu stigmu i udaljavaju od lijecenja. Pravodobno lijecenje psihickih bolesti prvi je i cesto najvazniji korak ka dobrom kasnijem funkcioniranju.
Moja bi poruka bila da nade itekako ima. I da to kako se lijecilo prije 30 godina nema veze s lijecenjem danas. Kao sto je primjerice smrtnost od leukemije u 30 g pala za valjda 70%.


Sent from my iPhone using Tapatalk