Citiraj ina33 prvotno napisa Vidi poruku
Zapravo si u pravu, s time da je sasvim drugačije npr. kod kronične bolesti ala astma i šećer, iako se sada moraju šećeraši boriti za trakice i kod nas, a u Americi vjeroatno za trošak lijeka. Ne štima sustav vjerojatno s brojnim obziljnim kroničnim bolestima, pa se pacijenti sami moraju udruživati i boriti za svoja prava - od prava na neukidanje lijekova za kemoterapiju jer je panika s budžetom, za prijevoz do bolnice, ne štima cijela palijativa, to je sve domena "snađi se", nema nikakve sustavne potpore obitelji, a većina bolesnika nisu otoci. Koji put nasreću, koji put nažalost - to stvarno mislim. Pa tonu zajedno s bolesnom osobom, umjesto da su u stanju pomoći i njoj i sebi. Pri čemu je specifikum psihičke bolesti to što se od toga neki nemali broj bolesnika ne želi liječiti jer.... u njihovoj percepciji oni su OK, a svi drugi su bolesni. Od raka i drugih kroničnih bolesti se velika većina ipak želi liječiti, a ako se radi o maloljetnicima, onda se čak upliće i CZSS da osigura liječenje djetetu.
Nažalost, u pravu si.... Nije tako samo s psihijatrijom i psihoterapijom, tako je sa velikim brojem usluga koje bi trebale biti dostupne.

Ja često ne razumijem kako to da onima koji donose odluke nije jasno da je za sustav bolje (manji trošak) ako se ljudima pomogne, ako se učini sve da svi koji mogu budu maksimalno radno sposobni, a to se ne radi. Osim psihoterapije, primjer za to su i usluge logopeda i općenito rana intervencija bilo koje vrste. Zar nije pametnije osigurati adekvatnu pomoć djeci dok su mali, kako bi ih se osposobilo da danas-sutra ulažu u taj isti sustav?

Igrom slučaja ja imam pozitivno iskustvo baš s psihoterapijom (Suvag), jer je tamo psihologinja uredno uključivala obitelj u psihoterapiju djeteta s disleksijom. To nigdje drugdje nisam vidjela ni čula i zato kapa dolje toj instituciji. Mi smo imali sreće što smo dospjeli na pravo mjesto. Nemam previše iskustva i situacija nije bila nerješiva (samoozljeđivanje zbog frustracija nemogućnosti čitanja) ali moj sin je dobio pomoć koja mu je tada trebala, upravo u osjetljivoj dobi na početku puberteta. Nije da Suvag nema i svojih slabih strana, ali su u nekim područjima bolji od prosjeka. Kad razmišljam o razlozima za to - možda je ključ u tome što su oni na neki način drugačiji ("privilegirani" nije prava riječ, ali na neki način imaju beneficije, jer su orijentirani prvenstveno gluhim osobama i osobama s poteškoćama sluha i komunikacije, a ne ukupnoj populaciji). Ne znam je li to točno, to je samo moj dojam nakon što su mi djeca tamo provela puno godina. Kako god bilo, oni su mi primjer da su pomaci na bolje ipak mogući, kad bi za to bilo volje i sredstava. Vjerojatno je upravo u tome ključ - budžet je nedovoljan za sve, pa se mnogi potrebiti otimaju oko onoga što od sustava mogu izvući, bez obzira na to što i mnogim drugim ljudima isto tako trebaju veća prava. Logopede i psihologe trebala bi imati svaka škola, na puno radno vrijeme, a ne samo mobilni tim. Eh sad - pitanje glasi: Tko je vlasnik problema? MZOŠ ili Ministarstvo zdravlja? A kad se tu upetlja politika, velika je vjerojatnost da će i zaposlenici i pacijenti/korisnici na kraju izvući kraći kraj.