Napisala sam prekjučer da ću napisati dva posta, ali nisam imala snage za drugi.
Istovremeno bih i vrištala od boli i šutila od tuge.
A opet nekako jako želim ovo napisati.

Prije nekoliko dana sam izgubila dobru prijateljicu i jednu od najdražih osoba u životu i jednu od najboljih osoba na svijetu. Poznavala sam ju od studentskih dana, radile smo zajedno… i više je nema. Svi pišu na njezinoj FB stranici meni je preteško nešto tamo ostaviti. Nešto na ovom forumu me podsjeća svaki put na nju pa sam htjela pisati ovdje.

Otišla je sama, odlučila je da se ne može više boriti, nije mogla više i napravila je ono čega smo se bojali da će napraviti.
Ne možemo prestati misliti da je otišla zbog svega onoga što se često krije iza naslova ove teme “doživljaj psihoterapije u društvu”.

Bila je najdivnija ikad, jako uspješna u svojoj struci, svi su je voljeli i obožavali, prošla je svijeta i imala prijatelje posvuda.

Bolovala je od depresije i zadnjih godinu dana je bilo baš teško.
Tako sam i tužna i ljuta u isto vrijeme. Ljuta jer mislim da je moglo biti drugačije da se oko nje nije borilo sa stigmom (“sramotom”). A opet, ne znam, ne znam kako je moglo biti drugačije .