 |
|||
.Originally Posted by casa
Kako o cemu, al kod teskih bolesti koje se u rh lijece iskljucivo kod psihijatra potpisujem, i za lijekove isto. Tj, onaj pocetni dojam razumijevanja bi nestao i uvijek bi dr bio problem do sljedeceg dra i nove nade da je on/ona the one. Al bi znalo barem u pocetku bit nekog dobrog dojma s pacijentove strane.
Svi terapeuti koje poznajem kao gestalt terapeute su psiholozi.
Ne cini mi se da tu (SAD) vecina populacije zazire od lijekova s popisa psihofarmaka. Neki uzimaju lijekove prakticki cijeli zivot, neki u akutnim fazama, neki vrlo kratko vrijeme.
Naravno, postoji ogroman spektar lijekova, stanja, poremecaja, bolesti, vanjskih i unutarnjih razloga koji ih izazivaju ili smiruju. No ne vidim, tu u mojem okruzenju, da je terapija ove vrste drugacija od antibiotika ili analgetika.
nije točno da mogu postati anglisti, mogu ERFovci, pedagozi, socijalni radnici, dakle isto humanističke, pomagačke struke, koje također imaju neka znanja iz psihologije, i moraju raditi u struci, ja konkretno znam hrpu logopeda gestaltista
da ne govorim da unutar te edukacije naprave dosta dobru provjeru tko je za to, a tko baš i nije, nisu ni svi psiholozi za psihoterapeute
kognitivno-bihevioralna terapija prima samo medicinare i psihologe, upoznala sam jednu dermatologinju psihoterapeutkinju i to mi je super kombinacija: ljudi joj dođu zbog problema s kožom, koji nekad nisu samo problemi s kožom.
inače mislim da se dosta brkaju kruške i jabuke ovdje, razumijem da kod psihijatrijskih bolesnika koji nisu baš u kontaktu s realitetom nije nužno realan cilj da će pacijent doživjet da ga je terapeut saslušao i razumio i da su interesi možda conflicting, ali ovo što opisuje amaranthquinoa svakako nije ok, i neko slušanje i empatija bi bili preduvjet da se uopće ostvari neki odnos iz kojeg možeš nešto gradit i mijenjat
Upravo ovako kako kaze tang, uvijek lijepo nekako sazmes i moja promisljanja
Ovo je istina, ali mi znamo samo jednu stranu price, tj. ovo sto nam je ispricala amaranthquinoa, odnosno samo njezin dozivljaj.
U trenucima akutne anksioznosti i depresije izazvane traumom, percepcija mog muza je bila da su psihijatar, psiholog, a i klinicki socijalni radnik svi redom monstrumi. Psihijatra ni dan danas nesto ne voli, ali s psihologom je kliknuo nakon nekog vremena i imaju odlican odnos. (Hint: pristao je uzeti i terapiju kad je trebalo.)
X A dozivljaj uzimamo kao cinjenicu.
I ja se slažem s Kaee i Inom, da ne možemo zapravo znati iz ovih postova cijeli kontekst ovdje.
U svakom slučaju, meni se čini da amaranthquinoa treba psihoterapeuta. U tom uskom smislu, neki psihijatri to jesu, neki nisu. (Barem su mi tako rekli).
Ne znam koliko si može priuštiti da si plati nekoga. Ako trebaš preporuku, možda ti mogu preporučiti nekog tko nije jako skup.
Ne znam je li kod sva tri bila samo jedan put - možda prvi put nije sjelo, možda bi i drugi put bilo bezveze, ne znam ima li smisla otići drugi put nekome, ako ti prvi put ne sjedne. Ali psihijatar je doista liječnik, dakle on liječi bolesne. Ukoliko se osjećaš da ti treba razgovor i da ti stvari sjednu na mjesto, to je psihoterapija.
Ja osobno imam samo jako dobra ili super iskustva s njima, nekad bih ih rado posjećivala svaki dan, ujutro ili navečer.
U zadnjih 5 godina sam sigurno u raznim prilikama x puta bila kod više različitih psihologa, kod dvije predivne psihoterapeutkinje, jednog predobrog psihijatra. Možda je do mene, ali meni su svi bili jako pomagajući u raznim obiteljskim situacijama. Neki su “iz sustava”, a neki privatnici.
Ja bih preporučila amaranthquinoi da proba naći psihoterapeuta ako si to može priuštiti.
Hoću reći, nije da psihijatar ne zna ili ne treba slušati, ali “većina prosječnih” pacijentata psihijatru ide 1x mjesečno, ili 1x u 2-3 mjeseca, na razgovor, na produženje ili promjenu lijekova… psihoterapeutu ideš svaki tjedan jer ti toliko često treba kad ti treba.
Ina niz
I kod dobrih psihoterapeuta ne možeš ni doći na red kad ti akutno treba, za par njih za koji sam dobila dobre preporuke sam uvijek dobila povratnu informaciju “ne primam nove, svi su mi termini popunjeni”. Što ne znači da se ne može naći, ima mlađih (koji su onda i jeftiniji) koji su isto dosta dobri. Ovaj, samo hoću reći da se ponekad treba malo više pozabaviti time da nađeš i slobodnog i koji ti odgovara.
A kad jednom nađeš, meni su benefiti neprocjenjivi.
Posto su neki ovdje napisali da je mozda samo moj dozivljaj da me taj covjek nije slusao, a sa zapravo je, moram reci da me zaista nije dozivio ozbiljno. Ja mu npr. zelim reci da se lose snosim sa stresom nakon jako stresne prosle godine, a on me usred druge recenice prekine i krene pricati o sebi (o svom privatnom zivotu i sto se sve njemu izdogadjalo i kako je on to ishendlao). I jedno 5x je ponovio recenicu:'Nema smisla brinuti o tome sto se moze dogoditi, to je zivot. ' Ono kao, sutra te moze zgaziti auto pa se nema smisla brinuti generalno. I ja mu sad zelim reci da ja to razumijem na nekoj racionalnoj razini, ali da ne mogu utjecati na svoje misli koje generiraju strah i paniku. Ali on na to nista. Prica mi o svojim pacijentima (kao da mi zeli reci kako je moj strah nista u odnosu na tudje prave probleme).
Otisla sam privatno psihoterapeutici (gestalt) i skroz nesto drugo. Nista konkretno jos nisam rijesila, ali mi je jako odgovaralo da me stvarno saslusa.
Normabel sam podigla da ga imam za krizne situacije, iako ga zelim izbjeci, ne zbog stigme, nego zato jer zelim rjesavati na sve druge nacine. Tablete su mi zadnja opcija i uzet cu ih ako mi krene na gore. Dojim jos, pa najradije ne bih jos nista.
Žao mi je zbog loših iskustava koje si imala s psihijatrima, i drago mi je što si imala pozitivno iskustvo s psihoterapijom…
Samo sam ovo htjela komentirati…
Ne znam jesi se htjela tako izraziti, ali “ništa se konkretno” ni ne može riješiti “preko noći, nakon jednog susreta i sl.”
Psihoterapija je proces i treba vremena da ti sjedne, da usvojis, da primjenjuješ… ono što tamo dobiješ.
Samo daj sebi vremena, naravno novac je tu često kamen spoticanja, ali ako možeš, daj si vremena da to sve sjedne.
I isto, kad nakon nekog (možda kratkog vremena) osjetiš da se možeš nositi s nekim stvarima na drugačiji način i bude ti to pravo osvježenje, nemoj se uljuljati u ideju “da si sve riješila”, anksioznost i napad panike se mogu vratiti x vremena kasnije, ali može biti puno lakše prevaliti to jer ćeš već imati neke mehanizme. Dakle, samo polako.
Last edited by Bubilo Bubich; 19.07.2021 at 06:57.
Svjesna sam toga i ne ocekujem nista brzo. Veseli me ta pomisao da cu imati nekoga za razgovor i slusanje. Nije mi zao novaca, jako mi je bitno rjesavati i biti bolje.
Da, svjesna sam svega sto si napisala..
Drago mi je da si nasla na nekoga s kim si kliknula!
Osjećam se puno bolje otkad uzimam B vitamine. Nekako, rjeđe se nasekiram, i ako da nije da zdvajam. Mislim da je od vitamina, ali i ne mora biti. Možda je zato jer su djeca raspoređena prema novim aktivnostima. Ali msm da bi ovo trebao biti prvi savjet bilo gdje kad se ljudi žale da im je teško. Činjenica je da se mnogi od nas neadekvatno hrane, a upitna je i vrijednost hrane. Imam dojam kao da svo voće koje jedemo nema nečeg esencijalnog. Samo vlakna. Možda se varam.
Što učiniti kad za nekog pretpostavljate da ima psihotičnu epizodu, da je na točki pucanja i mogao bi nauditi sebi ili drugima?
Mozes zvati policiju da ga prisilno hospitaliziraju.
Zoveš hitnu i objasniš o čemu je riječ.
Iz vrlo bliskog iskustva od toga ništa. Osim ako osoba vidno pred policijom prijeti, tuč, napada.
Ili da netko slaže da je osoba napala ili udarila.
Slučaj vrlo bliskih prijatelja završio je tragično suicidom. Zvalo se mjesecima i hitne i policiju i liječnica opće prakse je bila upoznata i psihijatrija i ništa. Osoba je odbijala hospitalizaciju i nitko nije mogao ništa.
Last edited by mitovski; 21.08.2024 at 11:28.
Ja kad sam samo ovlaš psihijatru spomenula da bih naudila sebi ili drugima, rekao mi je da se odmah nacrtam u Vrapču inače mi zove hitnu i policiju. Pa sam otišla.
Inače se liječim i kod psihijatra (nažalost nedovoljno zbog kapaciteta zdravstva, pa se susreti svedu na to kako ste i eventualno mijenjanje terapije) i uzimam redovito psihofarmatike. Na poslu (državna služba) sam se outala i taj je osjećaj oslobađajuć jer mi mogu staviti soli na rep što sam bolesna. Ne mogu mi dati otkaz. Vjerujem da je u privatnom sektoru drukčije...
Slušam jučer u otvorenom na temu mentalno zdravlje gost iznosi poput činjenice nešto što je iskopao iz američkog istraživanja da je usamljenost kao zatvorena petlja i da je "zarazna" kaže ako nam je neki frend usamljen postoji 52% šanse da ćemo biti i mi... i sad gledam što je s onim ako si usamljen posegni za nekim. Iz ovog ispadne bolje zabit se u kuću i tako ne činit ostale ljude usamljenima. Ne znam kak bih to shvatila.
Otvoreno imate na jutubu, a ovdje se spominje naziv istraživanja... https://www.macombdaily.com/2009/12/...searchers-say/
Rekla bih da samo druzenje s nama dragim ljidima smanjuje osjecaj usamljenosti.
Netko moze biti sam, a da nije usamljen.
Netko moze bit stalno u drustvu, a da ipak ima taj osjecaj usamljenosti. Vrlo je individualno i subjektivno.
Last edited by Lili75; 16.06.2025 at 17:18.
Al nemoj se vodit time da bi ti druge ljude ucinila usamljenijima. Nekako mi je to naopako.
Mislim da druzenjem ipak u vecini slucajeva dobivaju obje strane osim naravno ako je netko bas zestoki crnjak ili emocionalni parazit, pa covjeku takav ni ne treba.Da bude jos vise down umjesto da se malo opusti i razveseli.
Baš svašta.... Ovo da je usamljenost zarazna je logički netočno. Dvoje usamljenih kad se sretnu više ne bi trebali biti usamljeni.
Da, ne bi, osim što se može biti usamljen i u društvu.
To je ono da sam i usamljen nije isto.
Osobno smatram da društvo i druženje uveliko može pomoći u rješavanju usamljenosti. Ali i društvo mora biti odabrano, ne bilo tko, nikako neki "udav".
Nekad je covjek usamljeniji u drustvu nego kad je sam.
Posting Permissions
Reply With Quote