Obje ste u pravu na neki način.
Po meni osim više ljudi u sustavu i rada na ranoj dijagnostici treba više nekih maltene obaveznih predavanja kroz roditeljske, ne znam, sokolske neke radionice. Do nekoga bi uspjeli doprijeti valjda nekako.

Ja nemam problema a niti moje dijete reći da idemo na terapije, ali mi smo tešku traumu preživjeli pa ajd ima to ljudima smisla, mada sam čula i prije su djeca ostajala bez roditelja pa je sve bilo u redu.
Al vjerujte mi za neke stvari davno prije situacije kada je malac imao, neke ispade bijesa i neke stvari za koje nismo vidjeli/ znali rješenje ja sam tražila psihologa na opće čudjenje učiteljice, jer koliko je gorih bilo.
Da mogli smo ga kazniti, istući ili nagradjivati kad bi bio sve ok. Tri najčešće metode rješavanja problema u mojoj okolici.
Školska psihologinja koja je jedina shvaćala što je problem jednostavno nije imala kada jer je imala puno više gorućih problema a i hrpu papirologije kojekakve .