slažem se sa sirius, imam neke traume s mojom nadobudnom mamom
jednom sam 2(sa 13-14 godina) za stolom rekla "peder" u podrugljivom kontekstu, pa se ona šokirala i napala me, sjećam se kako sam mislila "dobro, ok ti je poruka, ali mogla si mi to i normalnije reći, nisam razmišljala uopće o tome, ono daj mi malo kredita"

a moj muž se još uvijek zeza sa epizodom dok je M. imao cca 2 godine, kupila mu baka malu crnu bebu, igrao se s njom i još jednom, i pokaže u crnu i kaže "fuj". Moja mama šok i nevjerica, kako smo to odgojili dijete, dok nisam ugledala da se bebina glava bila zaprljala.


Pričati o tome: apsolutno da. Ili kreneš u razgovor sam po sebi, ili kroz slikovnice..
Šokirati se otkud to sad pa kako zar moje dijete.. nema potrebe

iskoristit ću priliku da preporučim Rodinu slikovnicu Boje mojega doma, koja približava temu djece izbjeglica, jako je mila i tako predivno oslikana da bih je najradije na zid stavila