Republika Hrvatska, dvadeset prvo i posljednje stoljeće. Temeljito otupjelo društvo koje u ovom trenutku, usred svjetske pandemije koronavirusa, zaista vodi najozbiljniju javnu raspravu o pravu bolničkog osoblja na slobodni izbor kod testiranja na zarazne bolesti. Rasprava u kojoj zaista mrtvi ozbiljni sudjeluju ministri, doktori, sindikalisti, pravnici, ustavni suci i aktivisti za ljudska prava, rasprava u kojoj je legitimno pitanje – bez ikakve zajebancije – zašto necijepljene medicinske sestre, tehničari i kirurzi dvaput tjedno moraju prije posla provjeriti jesu li možda zaraženi.
Preostale zdrave moždane stanice, ako je ijedna uopće i ostala, očajnički se bore da procesuiraju tu informaciju, ispričavaju se što inzistiraju – znaju da je glupo, ali učinilo im se da se javnost mrtva ozbiljna pita zašto zdravstveni radnici dvaput tjedno moraju prije posla provjeriti jesu li zaraženi – pa se nemoćno pridružuju nepreglednom mnoštvu mrtvih moždanih stanica koje su izvršile samoubojstvo još kad se slobodarsko društvo onomad pitalo zašto bi se zaposleni u bolnicama uopće trebali cijepiti. Granica je prijeđena.
Granica je pritom, kako bi se ljudska glupost osjećala neugroženom, oprezno dislocirana najdalje dokle se ljudski razum uopće bio u stanju dobaciti – na somnambulno glupoj hiperboli o, štajaznam, otporu pučanstva i profesije protiv obaveznog testiranja necijepljenih bolničara – pa ipak je prijeđena u par dana.
Po tko zna koji put, podcijenili smo ljudsku glupost, najrazorniju poznatu prirodnu silu.
Od tog strašnog "ovog trenutka" nadalje ne postoji više nijedno nelegitimno pitanje. Na primjer: nakon što više nije pitanje zašto se vaš liječnik treba cijepiti, već zašto se uopće mora i testirati, nije više pitanje ni zašto se mora testirati, već zašto, recimo, mora nositi zaštitnu masku, omraženu "brnjicu". A ako više nije pitanje ni zašto brnjicu mora nositi, recimo, vaš zubar, dok pedalj od vaših razjapljenih čeljusti petlja oko gnojnog granuloma, bogami nije pitanje ni zašto je mora nositi, štajaznam, kardiokirurg koji će operirati Ebsteinovu anomaliju vašeg tek rođenog djeteta.
Zašto, zaista, cijelo vrijeme iscrpljujuće, kirurški minuciozne – dobro, naravno da je kirurška – dvanaestosatne rekonstrukcije trikuspidnog zaliska na klonulom srcu vaše bebe, sa skalpelom u ruci nadnesen nad njen mali, širom rastvoreni prsni koš, kirurg mora nositi zaštitnu masku? Dvanaest sati! Ako je maska robovska "brnjica" već i građaninu pred šalterom u općini, zamislite kakav je tek poniženi rob taj nesretni dječji kardiokirurg, dok cijelo vrijeme teške operacije, punih dvanaest sati, sa zagušljivom maskom preko lica mora koncentrirano prtljati oko srčanih zalistaka jednomjesečne bebe?
Dalje je lako: ako su cijepljenje i testiranje stvar ljudske slobode i prava izbora, ako je stvar slobodnog izbora i nošenje zaštitne maske, onda ne samo da je stvar slobodnog izbora i hoće li kardiokirurg prije operacije dezinficirati ruke, nego je stvar slobodnog izbora već i to hoće li uopće završiti medicinu i specijalizirati kardiokirurgiju.
Najzad, budimo dosljedni, zašto samo kardiokirurzi mogu i smiju obavljati operacije srca? Zašto doktori uopće moraju liječiti bolesne ljude? Zašto naš kardiokirurg ne bi igrao centarfora u Liverpoolu, što je cijeli život sanjao, a da njegov posao radi netko tko je cijeli život želio operirati srca? Zašto rekonstrukcije trikuspidnih srčanih zalistaka kod beba ne bi mogao, htio i smio – ukratko, shvatili ste, sve osim "morao" – izvoditi i građanin s osam razreda osnovne škole koji se toga časa slučajno zatekao pred bolnicom, recimo demonstrirajući protiv terora cjepiva, zaštitnih maski, obaveznog testiranja i takozvane struke?