Meni tu nema nista pozitvno osim sto ce se zavrsiti skolska godina.
Da mogu i zelim skolovati djecu kod kuce radila bih to po svom programu, u blok nastavi i sigurno ne vise od nekoliko sati (3-4 suncana).
Ono zbog cega moja djeca vole skolu ( i idu u skolu , osim sto moraju ici) sada nemaju. Njima je ovo samo jedna beskrajna domaca zadaca ( mladoj iskljucivo uz mamu i tatu).
Moram napomenuti da moja djeca najvise uce slusajuci i gledajuci , te u interakciji, tako da njima nastava :" ovo je lekcija, procitajte i napisite odgovore u biljeznicu" nije nastava nego domaca zadaca.
Osim toga manja se apsolutni ne snalazi na svojoj platformi zbog disleksije , ona ju ne zeli niti otvoriti i gledati virtualni razred.

Kao sto sam vec napisala meni je jasno da se nije imalo izbora i da zelimo da nam djeca zavrse godinu.
Ali nazivati suhoparno sibanje zadataka bez interakcije i vizualnih sadrzaja: skolom, virtualnom skolom ili zamjenom za skolu...tesko.
Sto je tu je. Nije da imamo izbora kako cemo zavrsiti godinu. Da me ovo treba posebno veseliti i ispunjavati srecom- tesko.
Moram jos dodati jedan vazan element , a to je psihicko zdravlje .
Moj stariji koji ne voli ucenje zaista pati zbog svoje rutine koja ukljucuje odlazak ( fizicki) u skolu, druzenje sa vrsnjacima i marende koje ukljucuju dostave brze hrane.
Ima dana kad nema volje ukljuciti racunalo i poklikati da je prisutan, a samostalno odradivati projekte je misaona imenica. Jedina normala u njegovom zivotu je setnja 1,5 sat koju sam uvela s njim obavezno svaki dan da ga malo izvucem iz kuce i da malo razgovaramo.
Mlada se ipak vise virtualni druzi , ali preko igrica i videopoziva jer se na tome snalazi. Njoj fale profesoli i njihove povratne informacije , ona ima izrazitu socijalnu inteligenciju , i bez normalnog okruzenja ovo na ovaj nacin provedeno joj ne znaci gotovo nista.