On ne napravi apsolutno ništa. Ne otvori torbu, ne pita, ne izvadi ništa… Apsolutna nula. Jedno veliko ništa se dogodi. Za njega u njegovoj glavi ova škola uopće ne postoji. Nije niti jedno jedino slovo do sad napisao dok netko drugi ne bi sjeo za stol i njega natjerao da sjedne za stol, gleda u udžbenik i sluša. Ako kažem da ću poslati učiteljicu poruku da joj nemam što poslikati i poslati, to ga ne motivira, nego ode u sobu i plače i dere se "pusti me na miru".

Pokušavam razumjeti, ali ne mogu. Inače sve radi i što treba i ne treba, ide na dodatne, hrpu slobodnih aktivnosti u školi si sam nametne, sve zadaće "nije obavezno, ali možeš ako želiš" uvijek napravi. Imam zapravo djelomično ideju da ga ovo podsjeća na vrijeme kad je bio u bolnici i poslije doma u izolaciji, pa ga pere anksioznost. Tj. sigurno je to. Ali probiti se kroz to je slonovski posao. Evo, prije par minuta smo završili današnji nastavni dan. Jutros smo bili u zaostatku 17 lekcija (iz svih predmeta). Uspio ih je danas napraviti 5. S tim da je dio vremena sjedio bos i u pidžami u haustoru zgrade jer "ga svi mi mrzimo".

Nemam nikavih ideja ni planova, nego dan po dan... zato smo tako i u zaostku, jer ima dana kad on u cijelom danu napiše samo "školski rad" u bilježnicu, i dalje ne ide.