Online nastava

[tanja_b]

Spomenula sam na drugoj temi da bih mogla elaborat napisati o roditeljskim zapažanjima o online nastavi, pa evo Znam da je dugačko, pa slobodno preskočite kome nije interesantno.

Prvo, moram napomenuti da govorim samo iz osobnog iskustva, tj. onog što vidim kod kuće, na primjeru jednog djeteta, i to natprosječnog učenika. Njegova škola jedna je od bolje organiziranih Zg gimnazija, tako da bih mogla reći da je njegova situacija čak i bolja nego kod većine, i ne bih se trebala žaliti. Ipak, zapažanja kroz zadnja 2 i pol mjeseca mi govore drugačije.

Dakle, sustav funkcionira. To i od ministrice slušamo. Loomen radi, zadaci stižu, profesori se angažiraju, djeca rade. Na van sve izgleda kako treba, ali, u stvarnosti:

• nedostaje proces učenja. Iako zadnjih godina često slušamo kako se u našim školama previše buba i memorira činjenično znanje i kako to treba smanjiti, ostaje činjenica da neke stvari jednostavno treba naučiti, ne samo memorirati, nego i povezati. Tome i služi nastavni proces. U okruženju nastave na daljinu taj proces je bitno okrnjen. Djeca dobivaju nastavne materijale ili su upućeni na udžbenik, ali, u situaciji kad nema dublje provjere naučenog, a zadaci se trebaju izvršiti u roku, taj se udžbenik baš i ne otvara prečesto Filmići iz „Škole za život“ većinom su monotoni, dosadni i neprivlačni (komentar mog sina na jedan od tih filmića: „da imam ovakvu profu iz xyz predmeta, ja bih se ubio od dosade“). Često za zadatak dobiju pogledati neki filmić i odgovoriti na postavljena pitanja. To u praksi izgleda tako da se filmić više ne gleda (jer je dugačak i dosadan), nego se vrti ubrzano dok se ne dođe do pitanja, a onda se na pitanja odgovara najčešće uz Google ili traženje odgovora u tekstu.
• manjak dubinske koncentracije. Ovo je sve veći problem u digitalnom društvu, a kod djece još više dolazi do izražaja jer su od ranih dana uključeni u digitalne medije. Samo po sebi to i ne bi bila tolika šteta, ali zadnjih 2 i pol mjeseca njihovo učenje je gotovo isključivo vezano na ekran. Primjećujem pad koncentracije, slabije pamćenje pročitanog, brže zaboravljanje. Informacije se traže tako da se tipkaju pitanja u razrednu WhatsApp grupu ili se gugla, udžbenik je sporedan.
• predmeti koji su po prirodi takvi da traže rješavanje zadataka i problema tu su čak i u nekoj prednosti (matematika, fizika, informatika, djelomično i kemija). Iz tih predmeta čini se da će biti najmanje štete. Najveći gubitak primjećujem iz deskriptivnih predmeta (geografija, povijest, biologija). Baš iz tih predmeta imao je vrlo interaktivnu i kvalitetnu nastavu u školi, a sad se taj kontakt s profesorima izgubio, dijelom i zato jer ih ti profesori „ne žele gnjaviti“ pa daju manje zahtjevne zadatke. Na neki način, idu učenicima na ruku, ali s druge strane, šteta da se gubi baš ono što je kvalitetno. Nadalje, gubitak je kod onih predmeta gdje bi na nastavnom satu bilo diskusije i interakcije (hrvatski, strani jezik, etika). Usprkos zoom satovima, manjak interakcije je vrlo naglašen. Velika je šteta za nastavu hrvatskog, jer ono najvrednije – diskusija na satu i rasprava o pročitanom – ovdje je potpuno izostala, lektira se svodi na rješavanje zadataka i analizu kako je već kome sjelo (ili „snađi se kako znaš“), a jezično gradivo, koje bi trebalo uvježbati, svedeno je na minimum. Kad već spominjem hrvatski, imam dojam da se čitanje lektire više nego ikad svodi na čitanje sažetaka po internetu.
• usmjerenost na izvršenje zadatka, a ne na učenje. Kako se približava kraj školske godine, sve je više zadataka s rokovima koji su sve gušći. Ok, da idu u pravu školu, sad bi imali hrpe testova, pa to dođe na isto. Neki od tih projektnih zadataka ili eseja meni sa strane čine se zanimljivi i poticajni, ali nije dobro kad projekti postanu sami sebi svrha.
• opadanje motivacije. Do toga bi vjerojatno došlo i da se nastava normalno odvija, ali onda tu postoje neki mehanizmi koji pomažu (prije svega živa komunikacija s nastavnikom koji primjećuje po reakcijama razreda kad ih treba potaknuti).

A sad ono što nije izravno vezano uz nastavni proces:

• manjak kretanja! Naoko imaju više vremena i mogu s njime slobodnije raspolagati, ali u stvarnosti, zbog sve većeg broja zadataka i rokova, kao i zbog svakodnevnih zoom sastanaka (koji bi trebali nadomjestiti pravu nastavu), to raspolaganje vremenom uopće nije fleksibilno. Na kraju se dešava to da on po cijeli dan sjedi za kompjutorom. Lako se tako fizički ulijeniti, pa čak i kad ne radi nešto za školu, onda tipka poruke na WhatsAppu ili čita novine ili surfa internetom – rezultat je uvijek isti – ne miče se od stola. Kondicija mu je opasno pala u ova dva mjeseca, a povremeni rijetki izlasci iz kuće i rekreativno kretanje postali su mu naporni. Sad se vidi koliko su dragocjena čak i ona mršava dva sata tjelesnog tjedno. Za vježbanje u kući ne želi ni čuti. Srećom, ljeto je blizu pa se nadam da će se ovaj dio relativno brzo uravnotežiti.
• manjak interakcije s vršnjacima – vrlo izražen! WhatsApp i povremeni telefonski razgovori to ne mogu nadomjestiti. Nema komunikacije na razini razreda, koja bi se u pravoj školi održala u nekom obliku. S nekom djecom iz razreda potpuno je izgubio kontakt, što nije ni čudo, jer više nema dijeljenja svakodnevice. Kad su fizički u školi, osim nastave postoje i odmori, koji su im vrlo važni. Sad tog nema, „odmore“ provode svatko za sebe, a društvo mu se svodi na ukućane i povremena vikend-druženja s prijateljem izvan škole. Ovo pogotovo smatram štetnim za djecu koja su i inače introverti i teže sklapaju nove kontakte ili održavaju stare. Njima se čak možda ovaj režim čini ok (moj je više puta rekao da mu je ovako baš super). Ali to nikako nije ok, i nije zdravo za mladu osobu u razvoju koja sad tek treba stvarati svoje prave, a ne virtualne društvene mreže.
  
  Ima toga još, ali mislim da sam pobrojala najbitnije. O propuštenim natjecanjima koja AZOO uporno odbija organizirati na bilo kakav način drugačiji od godinama uhodanog (a čime bi se dijelu djece barem djelomično vratila motivacija i želja za napredovanjem), ovom prilikom ne bih…

[Jurana]

Tanja, imaš spreman dobro razrađen i argumentiran prilog za javnu raspravu.