Nije sve u krovovima i dimnjacima. Statika svih zgrada je narušena čestim rušenjima zidova unutar same zgrade. Znači, počne lokal u prizimlju, jer bi on veću prostorju kaj na znam za dućan, pa stanar na prvom katu želi open space, pa na drugom želi spavaću sobu na mjestu WCa, nastavi niz.
Jesu te zgrade građene prije računanja na jači potres, al nisu ti graditelji bili tako bedasti.

I na žalost došlo je ovo što je došlo. Inestitor, stanar poslovnjak nešto zaželi, uzme arhitekta. Ovaj to možda ne nacrta od prve jer kaže da ne može, ovaj uzme drugog, on nacrta. E sad dolazimo do statičara. Pitanje je uzmu i plate li njega. Nekad ga uzme stanar, nekad arhitek, nekad nitko. E sad, on veli ne može se rušit. Idu dalje i dođe do onog koji veli može. Isto s izvođačima.
Zgrada se trese, susjedima pucaju zidovi zovu i pišu građevinskoj inspekciji. Nitko se ne odaziva.

U normalnim zemljama i gradovima, stare zgrade stoje godinama, stoljećima. Zašto? Pa zato jer unutar zgrade stnarari i vlasnici prostora ne mogu raditi kaj hoce. Radovi se moraju prijaviti a grad pošalje svoj, znači neovisni, nadzor koji prati radi li se po projektu, postoji li statički proračun itd.

Mi smo svjetlosnim godinama udaljeni od tog načina rada