 |
|||
Znam da svi imaju dobre namjere, ali istovremeno zvučite i prilično patronizirajuće.
Kao, “što tu ima biti teško, vidiš kako sam je ja u životu trgla, onda svi mogu”.
Kao kad depresivnoj osobi kažeš “odi malo prošetati, nađi neki hobi, bit će ti bolje”.
Ne pričam konkretno ni o sebi, ni o potresu, nego općenito o savjetima “moraš se trgnuti / prestati / whatever...”.
Možda moram, a možda i ne moram.
Možda mogu, a možda i ne mogu.
Ako ti možeš, ne znači da svi mogu.
Bubilo Bubich prvotno napisa
Možda ti zvuči "patronizirajuće", ali niti mi je to namjera, niti sam zato tu.
Ja pišem svoja iskustva i svoje mišljenje pa ću ti tako reći da svi imaju neke strahove.
Neki su racionalni, a većina nije.
Ja se bojim zatvorenog prostora i gužve.
I unatoč tome uđem u lift, nekad s većom, nekad s manjom nelagodom i vozim se.
jer moram.
Isto tako se vozim kroz tunel.
Svaki dan.
Jer moram.
Zadnji napad panike sam imala u prepunom vlaku prije 15 godina i to ne do kraja.
Uspjela sam ga prekinuti i doći k sebi.
Jer moram.
Sam sebi sam objasnila da još nitko nije umro u liftu, tunelu ili prepunom vlaku i tako se nosim s tim.
Bojim se i za dijete jer je bolesna, ali ni od toga se ne umire i što je starija i vrijeme odmiče i ja sam nekako mirnija i ne strepim ko prije.
Bojim se i za muža. Jako. I znam da će nas napustiti u jednom trenutku. Ali isto pokušavam to racionalizirati najbolje što mogu.
I čuvam ga maksimalno.
Evo ga leži. Gleda tv. Spava. Odmara.
Jučer je bio jako zabrinut zbog pandemije pa sam ga umirila.
On ne izlazi. Ja mu ne prilazim.
I to je to.
Što se tiče stručne pomoći, pokušala sam jednom i jako se razočarala.
Nije ni poznanica bolje prošla iako je išla privatno i plaćala 300/sat.
Sve se svelo samo na lijekove.
Ne znam.
Možda smo samo tako loše naletile.
Ja sam sama sebi najbolje pomogla.
Tanči, tvoja iskustva su tvoja. Tvoje pobjede nad strahovima su tvoje. Ne znači da netko drugi mora ili može isto tako, na isti način ili u istom vremenskom razdoblju.
I ja sam spašavala tatu kad je imao moždani, preživjela hitnu operaciju djeteta u kojoj joj se spašavao život, MM-ovo i djetetovo gušenje od astme, strah da ne dobiju koronu a kronični su bolesnici. Svaki put kad idem teško bolesnoj mami u dom imam mali panični ali idem i duboko udahnem i onda prije par godina razvijem fobiju od visine takvu da me paralizira i da padam u nesvijest i tresem se toliko da 3 dana imam upalu mišića. Jesam li svjesna da mi se ništa strašno na 3m visine neće dogoditi? Jesam. Jesam li pokušala pobijediti? Jesam. Jesam li uspjela? Nisam. I sad će netko doći i reći mi: Tako sam ti i ja imao strah od visine i rekao sam si pa daj ništa ti se neće dogoditi, to ti je iracionalno i evo pobijedio sam, reci si i ti.
Pomogla sam ja sebi u puno stvari ali za visinu si ne mogu pomoći.
Ja sam i napisala da su to moja iskustva i nigdje nisam napisala da netko mora i treba tako.
Svakome njegovo.
Isto kao što je svakome njegova nesreća najveća.
Nekome je drama jer, ne znam, ne može na Jarun popiti kavu, a netko tko je npr. ostao u potresu bez stana će ustati i krenuti dalje. U obnovu i borbu. I bez drame.
Različiti smo.
No to ne znači da sad treba nekome predbacivati da patronizira.
Ili pikati i ismijavati pa i vrijeđati čega ima tu dosta u zadnje vrijeme.
Kome se ne sviđa nek preskoči.
Jednostavno, zar ne?
Ok, malo sam pretjerala ali uvijek računam da neće valjda potres lupiti baš pod zgradom. Uvijek postoji faktor udaljenosti od epicentra i gubitka energije dok se valovi šire. Zato su uostalom u Markuševcu prošli puno gore nego u Mikulićima a radi se o par km udaljenosti...
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom