Mi smo u gradu velicine Dubrovnika, prilicno rastrkani, na kraju naselja, na velikoj parceli s padinom koja zavrsava potokom i slapom. Od ponoci imamo dodatne mjere ogranicenja, zatvorena su igralista i izdana je shelter-in-place naredba. U principu nas i dalje nece legitimirati, ali preporuka je da ne izlazimo nikamo osim na posao (za esencijalne struke, medicinske usluge, hranu i rekreaciju. Ovo zadnje ne smije biti u grupama.

Ono sto najgore podnosim je vrijeme, s obzirom da je cesce hladno i kisa, nego podnosljivo za boravak vani, ali ok, ide na bolje. Imamo jednu troclanu obitelj s kojom se redovito vidjamo, a to je moj najbolja prijateljica i njena djeca, koja su najbolji prijatelji moje djece, tako da nam nije lose. Narucujemo hranu jedni za druge kad treba smanjiti troskove dostave, podijelimo ogromne pakete voca i povrca i slicno. Hodamo, secemo, vozimo se na biciklima kad god se moze.

Od ponedjeljka pocinje skola - meni faks online, a sinu distance learning na papiru sljedecih dva tjedna, dok skola ne nadje elektroniku za sve one koji nemaju. Od petka prestajem raditi jer neprofitni sektor nema love za place. Nerad je privremen; ne brinem ni za sto osim bas samog posla, svega sto ce preostala tri radnika na minimalcu eventualno ukenjati, pa razmisljam o tome da, ako je zakonski dozvoljeno, volontiram par sati tjedno i zadrzim uvid i kontrolu (a bez da muljam i to radim nesluzbeno). Bitno je da nam nije financijski problem, drugo cemo lako.

Odmaram glavu jogom, ali zapravo nista ne stignem. Otkad radimo od kuce, sto je nekih dva tjedna, naradila sam se vise nego zadnjih godina. Sto zbog djece koja me stalno odvlace od posla, a sto zbog karakteristika posla. Djeca imaju satove taekwondoa online, preko Zooma, balet preko neke druge aplikacije (taekwondo je super, balet nije). Zapravo nitko ne dozvoljava da zivot prestane. Samo nam je sve drugacije.