Shvatila sam da imam bar tri stresa dnevno manje nego inače.
Prvo - nema jutarnjeg spremanja za skolu, natezanja, gledanja na sat - neću reći da se redovno svadjamo, jer u stvari dobro funkcioniramo, ali pritisak je ipak tu
- nema jutarnje prometne gužve, to me bas znalo izbaciti iz takta, pogotovo jutra kad vozim kći na trening i naletimo na neki grozan kraljanac, pa izvodim kemije, još ako pljusti kiša jednostavno je recept da sam živčana pol jutra nakon toga
- nema popodnevne gužve i jurnjave doma da stignem obaviti stogod je taj dan na rasporedu (a uvijek nešto je)

Ta tri stresa manje me opustaju u tolikoj mjeri da mi je razina stresa osjetno pala, ovi novi stresovi i neizvjesnosti me nekako manje pogađaju, apstraktnu su i daleki. I iako je u stvari neizvjesnost da ces imati posao za koji mjesec ili do kad će epidemija ipak teza od npr kasnjenja 5 min na trening, no nekako to svakodnevno trivijalno me pojede više nego ovi "pravi" izazovi.

Ja bas ono obrnuto od savjeta, marim za male stvari a za velike sam fatalist, bit će nekako, valjda...