 |
|||
Nije. Bar ja nisam tako shvatila. Nego sam shvatila da topic trebao biti topik koji se bavi nosenjem sa forsiranjem pozitivnog stava. A ne topik koji forsira pozitivan stav. I topik na kojem se svima objasnjava kako je pozitivan stav ispravan.Originally Posted by Angie75
aaa, a trebao je biti podrškasti topic za njurganje, pa što ne kaže!
(malo sporo kopčam)
Ljudi nekad jednostavno odmoriti od "cokoladnih prdeza".
Last edited by betty blue; 12.04.2020 at 15:59.
Ne znam za sto je ovo trebao biti topic, mozda da osvjestimo da pozitiva nije uvijek dobra.
Ja sam recimo sad tek osvijestila da tu "zadnji dan u new yorku" spiku imam prema mm-u kad negdje dodemo i on gunđa... u principu bi mu trebala pustiti da gunđa ako mu se gunđa.
Otvorim forum i ovu temu , mozgam...i odjednom na tv-u neka emisija koja se zove :" Pozitivno"
Last edited by sirius; 12.04.2020 at 16:12.
Ja sam li-la. Ni ja ne bih da mi netko usere zadnji dan negdje ali isto tako mislim da ako bliznjima (npr muzu, zeni, djeci) dopustamo da budi i nadrkani i ljuti zbog necega onda i takvih trenutaka bude manje ili krace traju. Pritisak mora negdje ici.
Lool, daMislis, u pozitivnom
Dakle i ja sam shvatila da je ovo topic u kojem smijemo reći da nam previše pozitive, apsolutno svuda i uvijek, može biti iritantni.
Sebe smatram pozitivnom osobom, sa sve 4 na zemlji i trudim se da me loše stvari ne pogađaju dugo.
Ali me strašno nervira potreba drugih da sve prikažu da uvijek ima nešto pozitivno i na sve i uvijek imaju odgovor, rješenje, svoju vedru stranu priče.
U RL nemam takve ljude kraj sebe, ali ih ima na društvenim mrežama.
Jednako me nerviraju i totalni pesimisti, kojih sam čak i imala u nekom krugu ljudi oko sebe, ali su srećom nestali iz svakodnevnog života
Poslano sa mog SNE-LX1 koristeći Tapatalk
Pa ti totalni pesimisti mozda boluju od depresije.
Iako, ovi totalno uvijek pozitivni isto mozda boluju od necega.
I uopce se ne salim, zaista mislim da su te dvije krajnosti bas red flagovi.
Pa jedna ima hrpu dijagnoza, to znam, a je li i depresija među njima, nemam pojma. Ne bi me čudilo.
A druga osoba mislim da je samo njurgalo.
Poslano sa mog SNE-LX1 koristeći Tapatalk
Pišem, brišem, ne da mi se...
Riri, u sridu.
Prije nego se (prigodno za Uskrs) pokoljete, prihvatite da su ljudi različiti i da ne percipiraju određeno ponašanje i reakcije na isti način (spada li i to pod turbo-pozitivu?)
I ja svašta odslušam, nasmijem se u sebi, prokomentiram s bliskima, ali ne žestim se jako.
Imam jednu znanicu koja se povremeno voli sa mnom oko nečega konzultirati pa na svaki moj prijedlog odgovori s "Lako tako!" i mrzovoljno dalje nastavi vesti problem.
S druge strane, imam (pretjeran) poriv za rješavanje svojih problema pa često dolazim u napast rješavati i tuđe. Uživo i online. Dobro je povremeno se podsjetiti da to ljude nervira.
Inače, kružio je FB zgodan meme
Recept 104-godišnjeg Dubrovčanina za dug i zdrav život: treba svima odvraćati - tako je!
Nije stvar rukavica, nego će doći Spajka.
Drugo, nije poanta pokazivati prstom tko koga nervira, nego me iskreno zanima misle li ljudi za sebe da to rade, svi, ne neki određeni. I ako misle da ne rade to = da ne nerviraju druge pozitivom prema tim drugima = zašto to misle, i što zapravo misle o osobi koju njihova pozitiva i savjeti nerviraju?
Narod voli veselio, ko ce slusat tudju mukuMeni je super zanimljivo vidjeti u sta se ova tema pretvorila
U rekordno kratko vrijeme
Vidi sta su ti uradili od pesme, Bubilo.
Last edited by ina33; 12.04.2020 at 17:15.
Ja sam prilicno veliki namcor.
Uzibiljite se ili idemo pod kljuc.
Misle da to ne rade. Zato jer ne moze bit previse pozitive. Kako moze toga bit previse. Misle da je u drugima falinga, a lijepobsu rekli. Dobro, ko joj je kriv kad bira takva bit!Nije stvar rukavica, nego će doći Spajka
Drugo, nije poanta pokazivati prstom tko koga nervira, nego me iskreno zanima misle li ljudi za sebe da to rade, svi, ne neki određeni. I ako misle da ne rade to = da ne nerviraju druge pozitivom prema tim drugima = zašto to misle, i što zapravo misle o osobi koju njihova pozitiva i savjeti nerviraju?
Last edited by ina33; 12.04.2020 at 17:23.
neka si ti nama takva
Nakon par rl seasni ekstremne pozitive bila sam ful izmikana, zabolila glava, morala pit lekadole i imala jos u snu odzvanjanje recenica. Drugaciji smo, moguce da to ima veze s ekrovert / introvert. A dubljenjem pijateljstva se pokazu i druge strane, rijetko je ko bas stalno manicno egzaltirano sretan, a i depresivno nesretan. Druge stvari nas pune, pa ako je kome pozitiva iscrpljujuca, imate potpuno pravo tako osjecat i odmaknit se od takvih ljudi, ko i vice versa. Nismo svi isti, fala ti boze da nismo.
U stvarnom životu se nisam sretala s toksičnom pozitivnošću no s negativnošću da.
S onim s čime sam se sretala je da na svaku moju konstataciju da mi ne ide ovo ili ono bi ta druga osoba uopce ne slusajuci sto govorim odgovarala kako ona to radi super.
Ne znam kako se to zove , ali to me zna živcirati.
Last edited by larmama; 12.04.2020 at 19:29.
i mene nerviraju vjecni pozitivci. ne vjerujem im. a ako je to stvarno tako onda pomislim da imaju neku falingu jer kako ti uvijek moze biti dobro ili kako mozes vjerovati da ce sve zavrsiti dobro. nece uvijek i nece svima... sranja se svakom dogadjaju. ali ja ipak imam F dijagnozu pa je valjda do mene
jedna anegdota od prije dosta godina...
Zove mog nagluhog tatu neki zenski glas u kasne ure na telefon dok je bio na otoku. I dere se moj stari u slusalicu: ko je... ko je? Bodulice, jesi to ti?
Odgovara mu taj glas: Je, Bodulica je.
Ali moj sumnjicav stari joj postavi pitanje: pa dobro Bodulice, kako si?
Dobro... spremnmo odgovara glas s druge strane zice.
E nisi ti onda sigurno moja Bodulica, kaze stari i zalupi joj odmah slusalicu.
Poznavao je mene moj ćaća predobro jer smo bili od iste sorte... i to pogotovo u krugu najblizih. Ja bi se prije upucala nego rekla da sam dobro. Najoptimisticnije od mene mozes cuti... nedajvraze goreg
i jos da nadodam, nije mi bilo goreg nego kad bi mi u doba moje najvece anksioznosti i panicinih napada neko dobronamjerno uputio onu famoznu.. trgni se!, ili... sve ti je to samo u glavi. Znam da je bilo dobronamjerno, ali je izuzetno iritantno i zakucava te jos vise na dno. Jer ono... anksiozna jesam, ali nisam bas toliko glupa ili mazohisticna da uzivam u tome i ne radim da to promijenim, bar se nadam...
Last edited by Bodulica; 12.04.2020 at 23:45.
Ja imam pozitivan stav u sebi...u svemu vidim dobro, barem neki razlog zašto je nešto takvo kakvo je, tako mi je lakše u životu..
nikad nisam razmišljala da to nekoga živcira..mislim, kako ja mogu utjecat na to što koga živcira..
neka se ne druži sa mnom, svatko bira sebi društvo.
..davno sam odustala od uvjeravanja drugih u svoje mišljenje, svak je za sebe u pravu.
..mene iritiraju vječne kukalice oko svega, pa ih se klonem, i mir
Imala sam odmah sliku sto bi to bila toksicna pozitiva, ali sam svejedno skicnula na google. Bez puno pretrazivanja, iz prvog rezultata mi se svidjelo:
Minimizing other people’s experiences with “feel good” quotes or statements
Trying to give someone perspective instead of validating their emotional experience
Shaming or chastising others for expressing frustration or anything other than positivity
Slažem se. Tako i ja gledam na to.Ja imam pozitivan stav u sebi...u svemu vidim dobro, barem neki razlog zašto je nešto takvo kakvo je, tako mi je lakše u životu..
nikad nisam razmišljala da to nekoga živcira..mislim, kako ja mogu utjecat na to što koga živcira..
neka se ne druži sa mnom, svatko bira sebi društvo.
..davno sam odustala od uvjeravanja drugih u svoje mišljenje, svak je za sebe u pravu.
..mene iritiraju vječne kukalice oko svega, pa ih se klonem, i mir
Možda su neki ljudi i nestali iz moga života jer uvijek vidim "bright side of life". Ako im je to razlog, neka ih daleko
naziv "toksična pozitivnost" mi se ne čini prikladan
konstatntna i bezuvjetna "pink naočale" filozofija može me iziritirati
ali me samo negativnost kojoj sam izložena može baš izbedirati i zatrovati, napose ako traje
zato mi je pojam "toksična negativnost " logičniji
zapravo trudim se da me što manje toga dira i ljuti i da apsorbiram što manje down energije
i radim na tome, s manje ili više uspjeha, ali radim
jer sam poput spužve i baš lako usisam tuđu energiju
a to nije baš pametno, jer dio te enrgije itekako preuzmem, nisam tip koji to zna odbiti i produžiti dalje
ali ću biti jednom
teško je kad si stalno zabrinut/ljut/nemiran
smatram da je to loše, da se treba rješavati smeća iznutra jer te pojede
meni je lakše i jednostavnije ispuniti se dobrim mislima, nadom, vjerom da će biti dobro.
da nisam u životu tako radila ne bi me više ni bilo, sigurno
zapravo, ne znam kako ljudi ostanu dobro i funkcionalno ako su ispunjeni samo nezadovoljstvom?
mislim da onda moraju imati neku osobu pored sebe koja će preuzeti teret svakodnevnih praktičnih stvari
ipak, ako je čovjek povremeno zabrinut i njurga, ne mislim da je to problem...
Ja isto kao flopi.
Evo npr. na fejsu danas naletim na ovaj komentar jednog našeg poznatog ekonomskog analitičara. Pretpostavljam da se to uvrštava u toksičnu pozitivnost, sad sam se perceptivno podesila pa primjećujem, dosad mi je to bilo jedno mišljenje kao i milijun drugih, suprotnih, onakvih, ovakvih:
NARODNE GLUPOSTI
Ne znam zašto se narodne poslovice nazivaju narodnim mudrostima. Često je riječ o gluposti.
Na primjer: tko gubi, ima pravo da se ljuti. Elementarna glupost. Ako izgubiš, podvij rep, zbroji se, skupi snagu i kreni dalje. Obogaćen za neponovljivo iskustvo poraza. Gubiti energiju na ljutnju potpuno je suludo.
Pa naravno da je to jedno mišljenje kao i milijun drugih, malo mi je glupo sad sve nazivati toksičnim
Toksično je ako je takav netko tko ti je relevantan i tko ti ne dopušta da imaš tzv. negativne osjećaje, toksično je ako si takav sam prema sebi, ali ovako je samo jedno mišljenje s kojim se ne moramo složiti.
Inače često, a evo upravo i sad, moja djeca se koškaju i svađaju. Mene to iritira i vičem "nemojte se svađati!". A stalno mislim kako je to sigurno krivo. Trebala bih ih pustit da se svađaju i da to ide svojim nekim tokom, samo pazit da ne pretjeraju. Ali je za poludit svako malo bit time okružen.
U današnje vrijeme je jako popularno nazivati sve po redu toksičnim.
Zašto ne otrovnim?
Da, tanka je granica između onog što netko smatra da je utjeha i puštanja nekog da se utapa u negativnim osjećajima...
Imala sam i ja grozan period na poslu, godinu dana nisam spavala, i istina je da mi nimalo nisu pomagali savjeti mm-a (koje je davao u najboljoj namjeri), meni je trebalo samo da me sluša dok kukam. Ali isto je tako istina da ja time ništa nisam promijenila, dok nisam napokon nešto poduzela
A mozda ti je trebalo malo se pozaliti, izvenitilirati i onda da sama dođes na idenu da se pokrenes.Da, tanka je granica između onog što netko smatra da je utjeha i puštanja nekog da se utapa u negativnim osjećajima...
Imala sam i ja grozan period na poslu, godinu dana nisam spavala, i istina je da mi nimalo nisu pomagali savjeti mm-a (koje je davao u najboljoj namjeri), meni je trebalo samo da me sluša dok kukam. Ali isto je tako istina da ja time ništa nisam promijenila, dok nisam napokon nešto poduzela
Pa uvijek je uspjesnije slusati vlasititu motivaciju a ne tuđu.
Zar ovdje nitko nije gledao Inception?
Ne, jel to serija?A mozda ti je trebalo malo se pozaliti, izvenitilirati i onda da sama dođes na idenu da se pokrenes.
Pa uvijek je uspjesnije slusati vlasititu motivaciju a ne tuđu.
Zar ovdje nitko nije gledao Inception?
edit: prvo napisala a tek onda izguglala, sjetila sam se - onaj film s Di Capriom
al nisam ga gledala
Last edited by Angie75; 13.04.2020 at 10:38.
Nikako ne volim da mi netko kuka. I onda samu sebe zateknem kako kukam mužu na viber kako mi teško pada ova zarobljenost. I prestanem. Odmah. I nekako mi sada lakše pada.
Baš sam bila potonula. Mislim (i nadam se) da sam se izvukla. I vratila svojoj pozitivi.
No, zato mi je pas sve gore. Jako je stara. Molim malo pozitive, ma može bilo kakve, otrovne, toksične, da mi kaže da u svemu ovome mogu izdržati i to.
Svu pozitivu, molitve i sve što može pomoći šaljemo moj Bobby i ja od srca tebi maloj pesici
Pas je sretan što ima takvu gazdaricu kojoj je stalo do njega, najviše što mu sada možeš dati je svoje vrijeme, nježnost, pažnju..
Ti utješiš psa, on utješi tebe i bude sve kako treba biti.. brinuli se mi ili ne
pa upravo to
Pa Jelena je gore izvukla definicije ovakve toksicnosti. Meni nikad nije palo na pamet da toksicnom smatram svaku pozitivu, smetala ona meni ili ne. Ono sto Jelena pise, to da.
Dan je pri kraju, a tema nije zaključana.Otvorila sam pandorinu kutiju.
Bit ce ovo zakljucano do kraja dana
Dobra je ona meni prijateljica. Nju sam prvu nazvala kad sam saznala da mi dijete mora na transplataciju.
Ali je jednostavno iritantna nekad. Ide mi na živce. I kažem joj to. I ona kaže da zna da me živcira, ali da me neće pustiti. Zato joj ja kad sam "loše" volje u 6 od 7 puta lažem kad me pita kako sam i samo kažem sve ok. Jer mi se ne da slušati njezino "što moram i što bi bilo dobro".
Ne kanim čitati sve što je u međuvremenu napisano. Uzela sam malo vremena i razmislila što meni osobno pomaže u svemu tražiti dobru stranu ili barem smisao i svrhu... To je osjećaj zahvalnosti. Ne kanim nikome govoriti da tako treba, jer nismo svi isti. Stajalište koje je meni pomoglo u mnogim situacijama kad mi se činilo da nema izlaza je upravo to.
Upisala sam u trazilicu riječ *zahvalnost* i dobila ovo http://psihologinja.eu/zahvalnost
Eto, možda nekom pomogne, a kome se čini toksično, prekoračite post...
ni ja nisam naglasila da naravno ne dozivljavam svaku pozitivu toksicnom. pa poludila bih da me ne raduju lijepe pozitivne stvari i ljudi, ali u situaciji kad sit gladnome ponavlja da nije u soldima sve ili onaj zdrav bolesnom trubi kako samo moras biti pozitivan pa ce sve biti dobro i da si maltene sam kriv sto se osjecas lose jer eto si svojim nedostatkom pozitive prizvao sve sto te muci. to je po meni toksicna pozitivnost i vise je dozivljavam kao neko pametovanje s visoka.
ja recimo s druge strane imam problem da kad god mi je stvarno tesko ne mogu plakati i sram me je potuziti se nekome da mi npr. fale umrli roditelji jer sam zena od skoro 50 godina i ima ljudi kojima je puno teze nego meni. imala sam 21 kad je mama iznenada umrla i bas zbog te nesposobnosti da normalno tugujem sam dosla u situaciju da se sad godinama borim s tim nekim dijagnozama koje imam. cak i s psihijatrima mi je nelagodno govoriti o tome i imam osjecaj da pored kruha trazim pogace jer bar imam zdravog muza i djecu i budem li se previse zalila mogu i bez toga ostati. s druge strane se bojim i stalno veseliti tome jer se i onda plasim da bi to moglo nestati. znam, skroz sam zbrkana i konfuzna, ali stvarno se trudim da zivim sto normalnije i borim se sama sa sobom i uglavnom mi uspijeva. Da mi je netko u danima kad nisam smjela sama otici do 100m udaljenog ducana rekao da cu uspjeti sama letiti po svijetu i usput uzivati u tome rekla bih mu da je prepozitivan ili cak i lud. mozda bih mu u tom trenutku rekla da je i toksicno pozitivan jer bi me to jos vise gurnulo u depru
Beti, suosjecam i to iskreno. Moj Bubi isto nije dobro i borimo se svaki dan da zivi. Srce mu je bolesno, a i njegovih 15 godina nije malo, ali uz pomoc ljekova evo ga jos i danas tu, a vec sam se par puta oprastala s njim. I boli, bas boli pomisao da cemo se uskoro morati oprostiti. Ni o tome ne pricam sa svakim jer znam da je to nekom samo pas i da ne moze shvatiti da je on nasa obitelj, ali ni ne ocekujem to.
Kad se meni skupilo par velikih loših stvari privatno i poslovno i kad sam tonula sve dublje i dublje u samosažaljevanju u jednom trenutku mi je MM rekao ako tako nastavim da cu unistiti nas troje. Nije da sam se nakon toga odmah izvukla no bila mi je to svjetlost ns kraju tunela. Jer to je zaista bio moj bitak , bez svega ostalog sam mogla.
Slazem se.
I ovi spinovi kako se ovdje tvrdi da se ne smije biti pozitivan su stavrno uvreda zdravoj pameti.
Ali radi se upravo o tome da netko može biti u nekom trenutku jadan, tužan, bijesan, namrgođen, nadrkan, bezvoljan, depresivan, uznemiren… ne zauvijek, ne uvijek i ne stalno. Ne 10 ili 15 godina. Ne ni godinu dana, ni 6 mjeseci, ni mjesec dana, čak ni tjedan. Nego jedan dan. Ili pola dana. A ostatak vremena uopće nije konstatno takav, niti svjetski nesretan, niti najveća kraljica drame ikad… ostatak vremena je obično i najobičnije biće kao i svako drugo, prosječno pozitivno i sretno (i nesretno) kao i svako drugo biće.
I ako je tih pola dana, ili 16 minuta dok priča s tobom, tvojim najboljim prijateljem, najjadniji na svijetu - trebaš ga pustiti da tih 16 minuta bude najjadniji na svijetu. Zna on što je zahvalnost, i sreća, i male stvari, i uživanje u trenutku. Ali tih 16 minuta želi istresti svu žuč ispred sebe, pred tebe jer si mu prijatelj. U 17. minuti će spustiti slušalicu i sam se sjetiti zahvalnosti (jer npr. ima tako dobrog prijatelja koji znaju dobro slušati), u 18. možda naviti muziku do daske i plesati, ali nemoj mu ti u tih prvih 16 minuta pričati o ljepoti života i o tome kako mora biti sretan, pozitivan i zahvalan jer i ti to uvijek pokušavaš raditi.
O tome pričamo ovdje. Samo o tome.
Meni ovakve stvari nisu toksicne, vec pateticne. Ali taj dio je vjerojatno i do karaktera. Ja bih valjda propala u stolac, pojeli bi me jastuci, ili sto vec, da sjedim kod psihologice koja mi toci ovakve mudrosti. Kao da sam otisla nekom popu, kojeg isto ne mogu slusati ni kao ideju. S druge strane, sigurno to nekome pomaze, ima brdo takvih stvari po knjigama i ambulantama (tu kod mene, barem, gdje se cini da je briga o mentalnom zdravlju puno dostupnija ili, barem, prihvatljivija kao ideja).
Najbolje mi je do sad sjela sasina crtica s puta u NYC. Ja sam tip kojeg treba pustiti da se naljuti i odljuti, prozvace. Trebalo je vremena da mi muz shvati, iako sam mu otvoreno objasnjavala, da ne pomaze da mi ponavlja kako nesto mogu, znam, ili da ce se rijesiti tad i tad, vec da me pusti da popizdim jer se razletjela vatrostalna s mahunama ili pada kisa kad sam planirala nesto drugo, totalno zanimlivo. Naravno da cu pospremiti nered ili cemo prezivjeti ako zbog kise ostanemo doma, ali zelim prozvakati problem. Da zbog tih stvari ludim danima, ok, sama bih si pozvala pomoc.
Trenutno ludim zbog rada koj sam trebala predati prije pola sata, a nisam jer - ne stizem. I naravno da cu ga nekad zavrsiti i da sam sigurno sama kriva i da trebam biti zahvalna jer me mati rodila prije sto godina i nije me bacila u Savu i sto sam si mogla priustiti magisterij i sto imam kucu i hranu i ne brinem se o goloj egzistenciji i sto sigurno ima ljudi kojima je gore nego meni.... i tako u nedogled. Ali ne pomaze mi to sad. Sad bih rado otisla s nekim na boksacki mec ili bih da me slusa kako urlam iz petnih zila o tome da mi se gadi rad o nonprofit marketingu i da sam umorna i hocu leci i spavati barem 12 dana.
(I onda izbjegavam muza jer njegov Bob-the-builder-fixer projekt manager mozak ponekad stvarno ne moze napraviti odmak od te filozofije i pustiti me da otpizdim i nastavim s poslom.)
LOL, da, ovo bi spadalo pod toksicnu pozitivnost po meni.
Super usporedba s bob the builderom
To mi je Bob the Builder uletjeo na koricama neke radne biljeznice koju sam morala ici ugurati sedmogodisnjaku pod nos. Zanemarili smo skolu vec brdo dana jer - ne stizem, samo pisem ovaj
Ova tema će mi upropastiti društveni život.
Sjetila sam je se danas kad sam pričala s prijateljicom. Žalila mi se na neke svoje probleme, i taman kad sam htjela dati neki savjet, sjetim je se! I pomislim, okej, nemoj, samo slušaj, koga briga za tvoje savjete. I slušam. Povremeno kažem da razumijem i da mi je žao. Nakon 15ak minuta razgovora iz telefona vika: Dobro, jel ti mene uopće slušaš?? Kažem da naravno da je slušam. I stvarno jesam. Slijedi nekoliko sekundi šutnje, valjda od iznenađenosti, i pita me prijateljica: Pa onda, kad mi planiraš reći što da napravim?
Bilo bi najbolje da svi lijepo kažu što žele čuti, jedino tako nikad nećemo nikome biti naporni, dosadni.. toksični. Ovako kako da znam kad trebam kako reagirati, pa nisam vidovita. Kao i svi drugi, ne samo ja.
Za zahvalnost sam sigurna da mi pomaže u životu. Odnosno osjećam se bolje otkad je prakticiram. U početku mi je bilo glupo ali sad mi je sasvim normalno i baš me preplavi neki dobar osjećaj kad razmislim na čemu sam sve zahvalna. Međutim, ne funkcionira mi to kad sam u stanju da mi se nešto trenutno događa. Možda jednom dođem i do tog levela.
Evo ja bih sad ovako kao Kaae, urlala.
Ipak, uopće ne mislim da sam u pravu s ovakvim stavom. Zapravo vjerojatno nitko nije u pravu. Svi živimo kako znamo.. Ali svakako bi mi bilo draže da sam trenutno barem maaalo pozitivnija.
pa s prijateljicom/prijateljem bi trebalo znati.
inace potpis na jelenu, neki ljudi koji te pohvale samo da bi dodali svoje postignuce, ili omalovaze tvoj problem tako da pripomenu kako oni super rjesavaju sve i kako je vazno biti sretan/optimistican/zahvalan...
e to su toksicni ljudi. liseni svake empatije
Pa bi, slažem se. Ali palo mi je na pamet, odnosno dobila sam baš na temi takav dojam da ljudima smeta stav rješavatelja problema. Ali da to svojim prijateljima ne kažu nego da ih onako, tiho smeta. Mislim, ne kažem ni ja baš svima sve. Rijetko tko kaže. Ali je činjenica i da nitko od nas ne čita misli.
Nisam sklona tome da govorim ljudima da znam da će biti sve dobro, ali shvatila sam da sam sklona rješavanju njihovih problema. Zato sam pomislila da je i moja prijateljica možda osoba koja uopće ne želi čuti moj savjet nego samo želi da je slušam, a nije mi to nikad rekla. Ovaj put nije ispalo tako, ali eto malo sam počela razmišljati o tome tko zapravo što želi i kako da ja znam što taj netko želi/ne želi.
Riri, nije toliko naglasak na savjetima. Nego na interpretaciji onog koji sluša i govori: "Ma nije to ništa". Njegovoj interpretaciji da se nemaš razloga tako osjećati.
Nisam čitala po netu što bi točno bila ta toksična pozitivnosti, ali mislim da sam i sama sklona biti takva. Nikad ne dijelim nikakve zalaske sunca sa citatima dalaj lama, doduše, ali sklona sam tražiti pozitivno u svemu i ponekad mi nedostaje empatije i tu na forumu sam to sigurno znala pokazati. Trudim se to promijeniti, ali ide mi teško... Život se sastoji od dobrog i lošeg i u mom svijetu oboje je potrebno pa onda ima i pozitivnog.
empatija nema veze sa toksičnom pozitivom
empatija je sposobnost da shvatimo osjećaje drugih, a toksična pozitivnost je silna želja popravljanja svega i lalala ajmo svi prdit duge, gle kako je divan dan danas (jučer, sutra, prekosutra) bez stvarnog shvaćanja
nego baš ta želja da se pokaže drugima kako ti možeš sve, unatoč tome da i ti imaš neka s.anja koja ti se događaju, pa onda, zašto ne bi i ti i cijeli ovaj svijet...
rahela baš si ovo super objasnila!
mislim da je stvar jednostavno u tome da različiti ljudi trebaju različite stvari
i da je nepotrebno očekivati da ćemo svi imati iste mehanizme i pristupe na postojeće životne brige
to se i ne ocekuje, ali malo dobrote u covjeku podsjetit ce ga da ako njemu nesto ide i uspijeva bez obzira na okolnosti, ne treba to drugima trljat na nos kad su u teskim situacijama.
Last edited by magriz; 14.04.2020 at 09:22.
Posting Permissions
Reply With Quote
