Čini mi se da u ovim zadnjim primjerima nije problem u pozitivnosti, nego u lošoj komunikaciji.

Kad mi netko nešto govori, slušam ga. Provjerim jesam li dobro razumjela. Ako sam razumjela, vjerojatno ću i suosjećati. Ako sama ne mislim isto o toj situaciji, ili ne osjećam, podsjetim se da je OK osjećati se različito. Nekad ispričam svoje slično iskustvo (to osobito djeci, jer oni misle da nikad nitko nije doživio nešto slično njima).
Mišljenja i savjete dajem samo ako se od mene traže.

Ono što osobito pazim je da ne iznosim svoja iskustva koja su suprotna, a pozitivna, iskustvu osobe s kojom razgovaram. Ništa neće bolje sasjeći razgovor, nego kad netko tvrdi da mu ide odlično nešto s čim se osoba muči, i žali se na to.

Npr., da mi se prijateljica požali kako joj dijete ništa ne čita, iako bi ona to voljela, a ja na to odgovorim: a vidiš, moj se skriva s knjigom da bi čitao više.
Iz tišine koja tada nastane se svašta nauči.

Imala sam ja takvih bisera pa se sad bolje koncentriram da više slušam.