Mene ne nervira, ali me čudi kad me ljudi, dosta njih, pita, kako sam, a ja kažem dobro.
Onda pitaju, a kako je kći, opet kažem dobro, a oni, već prilično začuđeni, piatju, a muž, kako je on ap ja opet kažem dobro.
A oni na to, zbilja?!?!? Pa kak? Pa tak. Dobro je. Pa oni nastavljaju, ali on ima metastaze. Da, ima, i kaj? Dobro je.
Liječi se. Kontrolira. NIšta ga ne boli. Živi....
Ljudi kao da očekuju kukanje, jadanje, žaljenje, neki sočni detalj nečije patnje, muke, boli...
Ne kužm, a uistinu mi se to često događa.
Evo maloprije dobijem čestitku za Uskrs i u njoj između ostalog piše- nadam se da ste svi dobro jer se svi morate jako čuvati zbog bolesnog muža.
Onak, ne kužim. Čemu to?