Nisam prije primijetila ovu izjavu, tek sad kad se Lili složila s njom.
Mene je posjetila na odnos s osobom koju poznajem 20 godina i s kojom sam nekad bila vrlo bliska, i koja je jedna od rijetkih koje znaju puno svega iz mog života... I gotovo smo svakodnevno u kontaktu, vidimo se vrlo često. Ali ja sam se zadnjih godina jako ohladila na način da se toj osobi više ne povjeravam s najdubljim osjećajima. Upravo zato što mi je za svaki moj problem uvijek pronalazila rješenje. A kad bismo došle do kraja i ne bismo imale više rješenja, a problem je još bio tu, rekla bi samo nešto tipa “ma nije to ništa, nemoj to tako doživljavati”.
Ali upravo se o tome radi, ja imam potrebu to tako doživljavati, ja moram to odraditi tako na svoj način, dok ne prođe. Nikad mi nije dala da se osjećam us.ano, a to je upravo ono što mi je tada trebalo. Da samo zaključimo da je situacija us.ana, i da se ja osjećam isto tako. I točka. Nema dalje. Nema njezinih neadekvatnih (iz njenih cipela) rješenja za moje probleme. Treba mi samo da situaciju izvrtimo sa svih strana, i da ju pustimo da sama prođe... ne trebaju mi rješenja.
Nisam ja to kužila prije 7 ili 10 godina, ali sam s vremenom skužila da mi je jako teško postalo s njom dijeliti misli, i kad sam skužila i zašto, više ne razgovaram s njoj na toj razini. U kontaktu smo gotovo svakodnevno, ali ja se ne osjećam više tako prisno s njom.