Osobno mi je prezahtjevno očekivati razumijevanje egzistencijalistički bačenost u svijet i od sebe same. Dovoljno je jedno shit happens... Samo što ja ponekad ono što mi drugi predstavljaju kao eklatantan primjer navedenog uz obilje nepravde i jada ne vidim takvim i tu mi nedostaje empatije. Ili je to samo procjep Drugog u meni... Ne znam, znam da se borim s vlastitom pozitivnošću koju drugi vide kao toksičnu.