Citiraj jelena.O prvotno napisa Vidi poruku
Zašto ne bi mislile da će pobijediti rak,ili te više smetalo kaj su napudrane i sparfumirane. Možda bi one bile napudrane i sfenirane i bez te dijagnoze.večina ljudi s takvim dijagnozom isplaču prvo neko vrijeme dan i noć,a onda se okrene u borbu za život.Vjerujem da se ova zadnja rečenica odnosi i na tebe.
Uopće nisi shvatila što sam napisala.
Meni ne smeta ništa, ni one, ni nitko drugi.
Kako će se tko rihtati, njegov/njen problem.
Tema je isforsirana pozitiva, a to su te žene radile.
Podcjenjivale su bolest i ponašale se kao da su došle u bolnicu izvaditi "to" poput trulog zuba i problem riješen.
Nije bio riješen.
Sve tri su trebale daljnje liječenje. Jedna je nakon par mjeseci preminula.
Nikad nisam očajavala, a ni omalovažavala zdravstveni problem, bilo svoj, ili od nekog bliskog.
Uvijek sam samoj sebi rekla:
ok, idemo se boriti i ispitivala liječnike o mogućnostima.
Muža nisu htjeli operirati, jer se previše proširilo.
Ja sam namolila kirurga da ipak operira. Rekla sam mu da imamo dijete od niti 17 godina i da ga molim da pomogne da mala otpleše maturalni ples s tatom.
Poslušao me, ali mi je odmah rekao kako stvari stoje jako loše. Isto i poslije operacije. Kad se zakompliciralo na intenzivnoj, bojala sam se da se neće izvući jer sam bila svjesna situacije. Izvukao se. Nakon deset dana temperature je krenulo na bolje. I da skratim, tu je. Još uvijek s nama.
I otplesali su maturalni ples. I upisivali se na faks svo troje zajedno. Mislim da je moja kći jedina bila na upisu i s tatom i mamom
Ali sve to zato jer se borimo i živimo dan po dan.
I mislim da smo realni.
Nema lažne i isforsirane pozitive.
Ja sam svjesna da se njemu svaki dan može pogoršati jer je rak neizlječiva bolest.
Tako i meni isto.
Za sad je ok. Sutra možda ne bude.
I nikad nisam i ne mogu tvrditi da bude dobro i da smo pobijedili.
Jer nismo i ne možemo.
Možemo se samo boriti i nadati.
Očekuj najgore, nadaj se najboljem.
Ili tako nekako.