ok, al sad ozbiljno

kad u životu dođemo do nekog uvida ili misli koja nam pomaže, tješi nas ili nas motivira ili inspirira
ona često zvuči banalno
ali nam nije banalna jer smo sami do nje došli, zaista došli, ono što se kaže da nam je došlo iz guzice u glavu

ista ta naša rečenica koja nam zaista pokreće kotačiće, ako podijelimo s nekim drugim tko jednostavno nije na tom mjestu, ako je prodamo na inspirativnoj kartici ili boci vode ili youtube videu, drugima će zvučati ili glupo ili iritantno, ili oboje

zato ljudi idu kod psihoterapeuta umjesto da pročitaju što im treba na boci vode. i zato terepeut ne može čim dođete na vrata pročitati vam pamflet životnih istina, nego morate palamudit mjesecima ili godinama.

svejedno, inspirativni citati ne bih rekla da su toksični sami po sebi. oni su tu u šumu svega, i nekome će u pravom trenutku leći, bit će podsjetnik na baš ono što im treba tad.
Toksični su oni life coachevi i slični koji to prezentiraju kao "ako se loše osjećaš, to je zato što si to odabrao, odaberi se osjećat dobro". Jer takve izjave čine da ljudi koji se osjećaju loše još osjećaju i krivnju da su sve to sami sebi svalili i osjećaj nesposobnosti kako se nisu sposobni osjećat dobro kao Marica na instagramu. To radi čak i moja ljubljena Zuzka.
Iako i u tome ima istine, jer zaista donosimo izbore hoćemo li ostati tu gdje jesmo ili ćemo potražiti pomoć, zaista jesmo suodgovorni.. ali to je samo dio istine, i bacanje svjetla na taj dio u nekim je situacijama kontraproduktivno.