Jedno moje, a i dosta djece od prijatelja ima treninge do 21h.
I to nisu treninzi u pješačkoj zoni ili zoni javnog prijevoza, nekoliko poznanika vozi djecu doslovce preko pola grada (dubrava-novi zagreb), ili barem u susjedni kvart, nisu treninzi na koje bi djeca uspjevala sama odlaziti.

No, svak se svrbi gdje ga češe , za kruh mi je totalno nebitno kojim danima rade trgovine, no za sve ostalo želim da rade 7 dana u tjednu od 7 do 21 ili 22 .
A kad nema, bit će kako bude.

Mislim mogli bi sad otvoriti tri nove teme o tim dječjim aktivnostima, zašto ih razvozimo i kako je to sve suludo, ali ne da mi se.

Imala sam, hvalila sam se i ovdje, razdoblja kad sam radila preko 12 sati dnevno i po hranu trčala doslovce u zadnji čas bilo koji dan. Sjećam se jednom sam nakon takvog radnog dana ulazila u garažu shoping centra u 20.45 i čovjek spusta roletu od garaže. Ja mu vičem, pa radite još 15 minuta… on meni da on zatvara garažu, ja njemu da se ne znam autom vratiti u rikverc uzbrdo. Onda mi je rekao da zašto sam išla u auto školu, ali ipak me pustio i obavila sam shoping minutu prije zatvaranja.
Jednog od takvih radnih dana sam izašla i u malom dućanu kraj firme kupila nešto hrane da čuvalica ima sutradan dati djeci. I odem nakon 12 sati iz ureda, dođem doslovce skoro do doma i sjetim se da sam ostavila tu hranu u uredu, dućani nisu više radili pa sam se vratila u ured jer ujutro nisam imala kad opet do dućana.

Zašto sad tipkam ove nenormalne “dramatične” priče… pa zato što se ljudi nađu u svakakvim situacijama… ne žive baš svi uvijek i svagda “uredne 8 do 16h, i svi su doma u 16.45” živote…

… i stvarno mi je nezamislivo da u ovo doba živimo tako da više nikada ništa ne radi od subote u 14h do ponedjeljka. Pa kad bi ljudi išli u Ikeu?

Kad bi stigla kupiti poklone za 50 dječjih rođendana godišnje? (Naravno da je ludo da njih troje idu na 50 rođendana godišnje, zato treba ukinuti i igraonice jer je sva ta strka i jurnjava oko toga suluda).

Kad bih stigla kupiti slanutak i crvenu leću sutra za boravak u školi? Ili zelenu majicu za priredbu? Ili crne hlače za nastup? Ili ratan traku koju treba donijeti u vrtić za ručno izrađene kostime? Jer je to super poticajno kreativno i nadasve neophodno za našu djecu naravno. I naravno sve to moraju roditelji sami kupovati, naravno da se ne može to osigurati u školi, vrtiću…

Ja stvarno mogu na prste jedne ruke nabrojati ljude koji su shopinholičari i hodaju vikendom centrima od dosade i želje da troše novac na najnovije krpice, brandove, što već… većina ljudi s kojima se družim utrčava u shoping centar vikendom da što prije kupi 5 “jako važnih i neophodnih gluposti” i što prije ode van.