Ja imam relativno fleksibilno radno vrijeme i nitko ne prati koliko sam odradila sati, nego što sam u to vrijeme napravila, što se u pravilu svodi na 40+ sati. Kako nitko ne broji, nema ni plaćenih prekovremenih, ni slobodnih dana. Preko tjedna povremeno odem ranije, jedan dan u tjednu vodim dijete poslijepodne u radno vrijeme kod logopeda i često subotom, nedjeljom i praznikom radim, dok je muž s djetetom. Ranije odem i jer mi je žao djeteta u boravku (prije u vrtiću) da bude 9 sati. Radim nedjeljom i praznikom da mi dijete bude manje u instituciji, a i nitko mi ne smeta pa sam učinkovitija. Premda nisam nikako sama na te dane na poslu. Potrese 28.12 i 6.1. sam na poslu odradila, kad se dobro vidjelo da nas je barem 50 bilo na poslu. Meni je super da mogu raditi nedjeljom i praznikom. Znam da nije isto to što ne moram raditi na te dane, ali ponekad nemam izbora. Također nije rijetko da se na poslovni put krece nedjeljom popodne ili se ostaje negdje preko vikenda. Na jednom mom radnom mjestu smo mi morali zatvarati putne naloge svaka 4 tjedna i otvarati nove da nam ne bi placali dodatak na razdvajanje obitelji, a mjesecima smo vani bili. Svakakvih radnih mjesta ima. Nema nikakvog trčanja, ni placa.

Njemacki zakon ogranicava to da osoba ne smije vise od 15 nedjelja godisnje raditi. Ja ih odradim upravo tako nekako između 10 i 20. Ove sam godine morala subotom raditi, to sam cak i dobila dodatno placeno, premda potpuno beznačajno. I jos sam pon do pet normalno radila.

Uglavnom, iz mojih cipela mi je uvredljivo kad me se proziva za komociju i neorganiziranost, s obzirom na moj trud.