Ma ne mogu. Još i sav taj animozitet prema ljudima koji su uzeli mjeru. I ovako se osjećam stjerana u kut, u hostilnom okružju jer svi misle da sam nemajka jer nisam išla s djecom van. A on je. Uzela sam ono što mi se nudilo da si olakšam, predala sam se svojim strahovima (od društva s ljudima) i zavukla se u kuću kao gusjenica. Sad se malo oslobađam, tjeram se van. Lijepo je na momente, na momente osjećam tjeskobu. S njegovima sam li-la. Ono, razgovaramo kada ih vidim u rijetkim prilikama. On je prilično uspio u tome da ne budem u njegovom životu, pa tako ni u životu njegovih roditelja.