Ravno je godina kad sam odlučila prekinuti s bivšim. Gdje sam sada? Imam privremeno rješenje po kojem su djeca sa mnom, za mjesec dana očekujem konačno rješenje djelomične samostalne skrbi. Unajmila sam drugi stan, veći. Osjećam se bolje, imam još dosta za raditi na sebi, imam planove. Bivši mi više nije ni u primisli za razliku od nekih osam mjeseci ranije kada se nisam mogla prestati opsjedati. Žao mi je što nisam prekinula hladnije, bez trošenja previše pažnje na to tko je on, što je napravio, i sl. Ne znam jesam li naučila lekciju. Nadam se da jesam. Prodisala sam otkad ne moram paziti je li ujutro šalica na pogrešnom mjestu. Nemam noćne more iako on ne surađuje ljudski u onom dijelu gdje smo ostali prisiljeni biti vezani, roditeljske obaveze. To će se isto riješiti kada ne budem ovisila o njegovim potpisima za svaku sitnicu.

Zašto pišem? Podsjetnik meni i drugima da se može izaći, iako su institucije nevjerojatno spore i cijeli proces je mukotrpan jer - birokracija.
Kad to bude išlo brže vjerojatno će i mnogi drugi biti odlučniji izaći iz pakla.