Dakle, moram odradit psihološku obradu djece od 6, 5, i 3.5 g da odaberu s kim žele živjeti.

Najstarija mi kaže ovako "Tata nam kupuje igračke, sladolede i voli nas. Igra se s nama, crta i masira nas, a ti samo slušaš glazbu i ljutiš se na nas." Kad je pitam kuha li tata kaže "Da, ostavi nas na katu i siđe dolje kuhati." Kad je pitam što tata radi kad udari brata kaže mi da se kratko ljuti i onda se zafrkava.

Ne mislim da će njihov iskaz odnijeti neku prevagu, ali mi je stvarno žalosno da dijete igračke poistovjećuje s ljubavlju. Već sam je ranije znala čuti "Kod tebe nemamo igračke, znači da nas ne voliš."

Imaju igračke, samo ne toliku hrpetinu jer bivši nakuplja sa svih strana i kupuje non stop što je često bilo samo izvor svađa i natezanja kod djece.

Voljela bih da manje galamim, ali sam pregorila. I kaj sad? Ispadam ko lošiji roditelj u očima djeteta.