Ja sam apsolutno poklonik rutine. Nekad je lakše, nekad je teže. Nekad je praktično, nekad je nepraktično. Nepraktično je što si prilično nefleksibilan. Mi smo stalno problem obitelji jer se neuklapamo u vrijeme obiteljskih ručaka. I sad kad je veći držimo se i kad ne ide u vrtić vrtićkog rasporeda. Kad se vrati u vrtić nakon godišnjih, njemu je taj ritam i dalje ok, dok ima djece kojoj je to onda dodatni problem (neki se prilagode).

Pa kad bi nas netko i zvao na ručak u vrijeme kad on ruča, poslije ručka dijete spava. Ali smo prilično tvrdoglavi bili i ostali kod toga. Svakim odstupanjem, a bilo ih je iz raznoraznih razloga (npr. termin kod pedijatra i sl.), znala sam da će doći do komplikacija u smislu cendranja, nespavanja i sl. I uvijek je bilo. Budući da je 360 od 365 dana bez odstupanja, mislim da je rutina super stvar. Nisam se upuštala u rasprave s mamama oko toga, ali sam se naslušala svačega od njih.

Evo tu je bila tema o knjizi Gine Ford i očito su jako podijeljena mišljenja, tako da svatko bira po svome. I ovaj pristup zahtijeva priličnu disciplinu koja mi se ne da uvijek. Ali dugoročno mislim da se isplati.