Tri mušketira, ako možeš pošalji mi pp! Suprug i ja smo posvojili dvoje djece romskog podrijetla (nisu krvni rod), stariji je već u pubertetu, mlađa će biti predškolac.
Predrasuda ima sve oko nas, to ne možemo izbjeći, počevši od nas samih.
Ja prva ću reći da je država kriva što umjesto da im da posla, daje soc pomoć jer učimo svoje dijete da se zarađuje radom, a ne prošnjom i krađom. I tu ide mukotrpno, geni malo izlaze na površinu, ne želim o tome javno, samo hoću reći da se s nekim stvarima borimo s kojima se dr roditelji ne bore. I ne mislim da nije vrijedno toga iako dolazim u napast da velim da ja to ne mogu.
I u školi je borba jer mu teže ide, teže pamti, ali to je i povezano s nesretnim djetinjstvom, one prve 3 koje su najvažnije, a koje su otišle u vjetar. Naše školovanje je takvo da te ubije u pojam ako nisi prirodno nadaren. I još ako imaš problema s ponašanjem nije "dobra kombinacija".
Osim toga moraš se boriti protiv diskriminacije i predrasuda, npr takvo jedno dijete dođe u neki dućan i u stopu ga prati zaštitar jer misli da će ukrasti nešto.
Jednom sam doživjela da smo bili na cesti i neki čovijek se zaustavio autom i misleći da moj sin prosi mu se obratio i pozvao ga bliže. Rekla sam da mi je to sin, a ne netko tko prosi i "gnjavi" me, bila sam toliko ljuta, ali njemu je teže, koliko je sličnih situacija doživio sam. Nije osoba koja će šutjet i trpjet, više vrati istom mjerom i zbog toga upadne u nevolje. Ispada da je takav kakve su predrasude i to ti je onda začarani krug.
Tu smo mi za njega kao obitelj, da ima mjesto gdje ga prihvaćamo i volimo takav kakav jest.
Oboružati se strpljem, razumijevanjem, biti svjestan da si tu da odgojiš i pomogneš djetetu, a ne da si napraviš izložbeni primjerak kojim se možeš hvaliti. Onda i tebe to čini boljim čovjekom.