Vama je zapravo svejedno kako će se stanje, faza ili dijagnoza vašeg sina zvati. Možda je ADHD s dominantnom crtom impulsivnosti, možda poremećaj prkošenja, možda samo veliki raskorak kognitivne i emocionalne zrelosti...svakako je nešto što izaziva frustracije i bude okidač za neprikladno ponašanje.
Bilo bi jako važno da do škole pokušate istesati finu motoriku te da svaki dan nešto za stolom radite, da to prihvati kao svakodnevnu rutinu. Vjerojatno ima poteškoće s koncentracijom pa i na tome morate stalno raditi. Koncentracija se ne mjeri na aktivnostima koju dijete izuzetno voli (npr. igranje omiljene igre, video-igrice ili crtića), nego na manje atraktivnim stvarima kao što su spore društvene igre, vježbanje predčitačkih vještina, vježbice fine motorike itd.
Vodite evidenciju prihvatljivog ponašanja, tj. nereagiranja na prvu loptu (lijepite naljepnice ili skupljajte žetone pa kad skupi određeni broj "bodova", nagradite ga).
Razgovarajte o impulzivnosti, neka osvijesti te trenutke kad mu stiže "žuta minuta", uvedite kroz igru neki samo vaš "tajni znak" kojim će se pokušati svjesno zaustaviti.
Grupne radionice kod psihologa (bar ove koje je 2 g. pohađala moja kći) dugoročno su imale veliki efekt jer ih tamo psiholog gura u situacije u kojima se i inače u svakodnevici znaju naći. Međusobno raspravljaju što je bilo loše i kako bi moglo bolje, doslovno treniraju asertivno ponašanje.
Nađite sport, ali bolje ne grupni tipa košarka ili nogomet, nego nešto tipa judo ili sl.
Očekujte probleme u školi jer se tek u razredu pokaže popratni paket teškoća - nemogućnost zadržavanja pažnje, loša prostorna percepcija (kaotično pisanje u bilježnici), problemi tipa disleksije ili disgrafije, zaostajanje za drugima, a sve to generira nove frustracije koje će se iskazivati novim neprikladnim ponašanjem.
Ponavljam, ne dajte se smesti ako vam kažu "ali nije ADHD" jer je svejedno kako se stvar zove ako su prisutni slaba pažnja, nemir i impulzivnost.
Imajte stalnu podršku psihologa, trebat će i malom i vama jer su takva djeca izvor svakodnevnog stresa.
Nemir i impulzivnost s vremenom će se smanjiti, tamo iza 14. godine, ali treba to dočekati.
U školi osobito pripazite na obilježavanje sina kao zločestog i problematičnog, kao onog koji ništa ne radi dobro jer je manjak samopouzdanja drugi najbolji put za "propast" (dečki su tu skloniji delikventnom, rizičnom ponašanju u pubertetu).
Također, bilo bi dobro raspitati se o budućoj školi i podršci stručne službe koja se nudi. Kruta učiteljica može napraviti dosta štete, a štetu si ne smijete dozvoliti jer se jako teško (i skupo) popravlja.