Zaboravila sam ključni savjet za roditelje djeteta s opisanim teškoćama: bitni su uzori, a malom djetetu najvažniji uzor je roditelj.

Ne daje rezultat ono što govorimo djetetu, nego ono što vidi od nas.

Vlastita djeca su svima nama ogledalo. Promatrajući svoje sinove kako komuniciraju jedan s drugim i s nama, kako se ponašaju, kakve su im rečenice, geste i postupci nebrojeno puta prepoznala sam sebe, supruga, naše roditelje, susjede, tete u vrtiću kad dijete govori “ne volim kad radiš to-i-to…”, a i druge odrasle osobe s kojima dolaze u dodir. Ako su bili nestrpljivi, vidjela sam u njima vlastitu nestrpljivost i pokušavala se korigirati (inženjeri to zovu povratna veza). Ako su galamili nakon povratka od dede i bake, to je bilo razumljivo - baka i deda slabo čuju, pa glasno govore. Čak i danas kad imam punoljetne sinove povremeno u njima vidim sebe i muža kao u iskrivljenom ogledalu

Djeci su roditelji, obitelj i ostale odrasle osobe uzori, bili mi svjesni toga ili ne. Dakle, bolje da budemo svjesni, pa mijenjamo vlastito ponašanje prema željenom. Djeca nas gledaju i to ne kritički (kao drugi odrasli) nego kao svojevrsne superheroje i bogove – uče od nas. Ako želimo da budu strpljivi, MI moramo postati strpljivi. Ako ne želimo da se svađaju i tuku, MI smo ti koji moramo kontrolirati razinu agresivnosti u vlastitom ponašanju. Ako želimo da budu uporni, ne smiju nas vidjeti kako često odustajemo. Ako želimo da budu obrazovani, u kući trebaju vidjeti knjige i moramo ih čitati pred njima i zajedno s njima. Ako želimo da poštuju druge, MI smo ti koji se prema drugima, a naročito prema djeci, trebamo tako ponašati. Ako želimo da budu uredni, MI ne smijemo ostavljati svoje stvari sve oko sobe i tako dalje… Ako želimo da budu socijano osjetljivi, MI moramo biti baš takvi. Dakako, tu treba pratiti djetetove reakcije i svoje ponašanje prilagoditi tako da se dobije željeni rezultat. Neće uvijek sve uspjeti ni ići glatko, ali ako se postigne poboljšanje, već smo na konju.

Da bi djeci bilo dobro, mora NAMA biti dobro. Da bi oni bili (ostali) sretni i bezbrižni, MI im moramo to pokazati. Mi moramo srediti svoj život i trajno težiti tome da on bude baš onakav kakav želimo. Moramo se truditi biti bolji nego što mislimo da jesmo. Da, da, to znači da čovjek mora raditi na sebi, tj. djeci primjerom pokazati i truditi se biti baš onakav kakvo dijete želi imati. Tja, nije to uvijek jednostavno jer ne možete ih sačuvati od parazitskih utjecaja okoline. Neće živjeti u savršenom svijetu. Ono što ih je važno poučiti jest da i oni mogu puno napraviti da taj svijet za njih i za nas bude bolji. U savršenom svijetu ne bi bilo nikakvih izazova. S druge strane, rad na sebi i u korist vlastite djece jest ono što životima roditelja daje velik udio smisla. To je proces, a često traje čitav život. Sutra je novi dan.