Evo sazetka trece informativke koja nije kronoloska (o ovome je pricao na kraju treceg dana). Na zalost, nije bilo puno vremena pa se nije mogla razviti diskusija i nije bilo vremena za pitanja.
Ja se sjecam sebe prije cetiri godine kada sam prvi puta saznala da Michel Odent ne odobrava prisustvo oceva na porodu. Nikako mi to nije moglo sjesti pa sam samo stavila na stranu za neka druga vremena (kako to cesto radimo s idejom koja nam nije prihvatljiva , ali dolazi od nekoga cije su nam sve ostale ideje jako prihvatljive...)
Nakon vlastitog iskustva poroda, ideja o nepotrebnosti oceva na porodu mi je postala puno bliza, a unatrag pola godine, ideja da su ocevi na porodu vrlo cesto ometanje mi je postala jos bliza.
No dobro, mozemo o tome diskutirati malo poslije; evo sto Michel kaze...
Prisustvovanje ili sudjelovanje očeva u porodu
Na pitanje o dobrobitima prisustvovanja očeva pri porodu u visoko medikaliziranoj bolničkoj okolini, Michel je u veljači 2006. odgovorio sljedeće:
Nije lako odgovoriti na to pitanje u dvije minute...Ostavit ćemo ga za sutra, to je složena stvar. Ali, samo da za sada napomenem (ipak se nije mogao suzdržati od odgovora op.prev.), prošao sam u svojem životu kroz četiri faze u pogledu ove stvari:
1. do 1970. imao sam iskustvo samo bolničkih porođaja, bez prisustva očeva
2. 1970-1985 iskustvo bolničkih porođaja uz prisustvo očeva (u tom je razdoblju to postalo moderno)
3. nakon 1985. (kada se preselio u London, op.prev) do nedavno, imao sam iskustvo samo poroda kod kuće, uz prisutnost očeva
4. tijekom poslijednjih nekoliko godina, od kada prisustvujem kućnim porodima sa Lilianom (doula), ona je sa ženom, a ja okupiram oca, uglavnom u kuhinji i pronalazim različite teme za razgovor koje su od zajedničkog interesa.
Tek sada, kada imam sva ova različita iskustva, mogu ih uspoređivati i uvidjeti razlike među njima. (op.prev. kada je ovo rekao, ubacila se Liliana i rekla kako žene vrlo često govore kako su imale predivno iskustvo poroda sa svojim partnerom uz sebe, međutim, postavlja se pitanje s čime žene to mogu uspoređivati...
A onda je u lipnju 2006. uslijedila informativka o sudjelovanju očeva pri porodu...
Kada se danas upotrebljava riječ prisustvovanje očeva na porodu, mislim da se pogrešna riječ upotrebljava. Radi se o sudjelovanju (engl. participation) očeva u porodu, a ne samo o njihovom prisustvovanju. (op.prev. u nekoj drugoj prilici govorio je o tome kako se pred očeve postavlja zahtijev da «vode» ženu kroz trudove, podsjećaju na disanje, masiraju i još mnogo toga...dakle, to nije puko prisutsvo, nego puna participacija. Što se tiče uvjerenja da žena treba «znati pravilno disati» i slično da bi rodila, Liliana je ispričala anegdotu s jednog seminara kada je Michela netko upitao:»A što je sa disanjem....?», na što je on odgovorio: «Ah, da, da, svakako, svakako....treba se disati, to je jako važno, treba disati cijelo vrijeme!»)
Sudjelovanje očeva u porodu je moderni fenomen. U svim prethodnim društvima, porod je bio ženski posao. Vrlo je važno prisjetiti se kako se započelo s ovim novim trendom.
Negdje početkom sedamdesetih pojavili su se povremeni zahtijevi od strane žena da očevi budu prisutni pri porođaju svoje djece. Ti su zahtjevi bili potpuno razumljivi, jer se porod sve više i više koncentrirao u velikim bolnicama, porodice su sve više i više smanjivale, a babice su gotovo potpuno iščezle, može se sa sigurnošću reći da otac na porodu je izravan rezultat industrijalizacije poroda!
Vrlo brzo se ustoličila doktrina da otac TREBA biti prisutan / treba sudjelovati u porodu. Doktrine uglavnom uspostavljaju oni koji se bave teorijom, a ne oni koji su uključeni u praksu poroda.
Pitanja koja se tada (kada se doktrina utemeljila), nisu postavila su sljedeća:
1. da li sudjelovanje oca u porodu čini porod lakšim ili ne?
Da bismo odgovorili na to pitanje, trebamo se prisjetiti da ljudi imaju dva jezika; jedan je verbalni, kada se nešto izriče riječima (na primjer žena nakon poroda kaže kako ne može zamisliti da rodi bez prisustva oca svojega djeteta) , a drugi «jezik» je neverbalni (kada na primjer, žena kaže , na različite načine, upravo suprotno. (op.prev. za ilustraciju ovog neverbalnog govora, poslužio se sljedećom situacijom: žena je u trudovima, partner je sa njom, daje joj «podršku», ali trudovi ne napreduju. A onda on izađe van iz kuće sa starijim djetetom u šetnju i žena rodi u roku od desetak minuta. Liliana je dodala da žene često kažu , kada se dogodi nešto tako: «Ah, porod bio divan, ali jedino mi je žao što Johna nije tada bilo!» , ne uviđajući da je upravo Johnovo prisustvo otežavalo porod.)
Teoretičari koji su u sedamdesetim ustoličili doktrinu sudjelovanja očeva u porodu, nisu razumjeli fiziologiju. Muškarac koji voli svoju ženu je nervozan dok ona rađa, prirodno je da je nervozan (što znači da otpušta adrenalin).
2. Da li sudjelovanje oca u porodu smanjuje spolnu privlačnost između žene i muškaraca (otklanja misterij i slično...)?
3. Da li smo sigurni da se svi muškarci mogu jednako dobro nositi sa snažnom emocionalnom reakcijom žene? Moguće je da se javlja nešto što bi se moglo nazvati muška poslijeporođajna depresija. U različitim društvima postoje različiti rituali kojima su očevi okupirani dok žene rađaju Na francuskom se ta okupacija opisuje riječju couvarde, što bi se na engleski prevelo s hatching, (što bi se na hrvatski opet prevelo s op.prev.) Postoji ideja da je potrebno zaštititi muškarca od te jake emocionalne reakcije.
Trebamo biti oprezni s doktrinama/dogmama. Prije 1970. žene su rađale. Nakon 1970. parovi su počeli rađati (žene često kažu «mi smo rodili....»)
Fenomen doule treba ponovo razmotriti doktrinu očevog sudjelovanja u porodu i ponovo otkriti autentično primaljstvo.
U dvadesetom stoljeću porod je postajao sve više i više muški fenomen (op.prev. prvo kroz sve veću medikalizaciju trudnoće i poroda i ukidanje primaljstva kao nezavisne profesije te babica kao primarnih skrbnica tijekom trudnoće i poroda, a zatim (paradoksalno, kroz zahtijeve onih koji su se usprotivili medikalizaciji poroda), kroz sudjelovanje očeva pri porodu i pridavanje važnosti tom sudjelovanju kao neophodnom za dobro iskustvo poroda.
Priču o maskulinizaciji poroda završio je jednim primjerom iz Rusije. Rekao je da je već dugo bio svjestan tog fenomena (maskulinizacije poroda), ali da je u potpunosti uvidio posljedice toga trenda tek u rujnu 2005. kada je posjetio jedno rodilište bolnici u Petrogradu. Njihove statistike su sljedeće:
1% indukcija
ispod 10% carskih
10% epiduralnih
99% inicijacije dojenja
50% dojenje nakon 6 mjeseci
Ono što je bilo znakovito u tom rodilištu, bilo je to da je predstojnica bila žena, glavna ginekologinja je bila žena, glavna pedijatrica je bila žena....i to žena koja je izgledala kao dobra baka («a female looking like a nice grandmother»). Nadodao je da su izgledale kao dobre bake u svakom pogledu, i stil oblačenja je bio kao kod pravih baka, ne kao kod modernih baka koje nose tenisice.
Ono što se meni prikazuje između redova, jest to da nije samo ženski faktor u igri, nego je važno i to kakvi su stavovi žena koje su uključene u skrb žena tijekom trudnoće i poroda, bile one babice, liječnice ili doule. «Moderne» ginekologinje, premda mogu biti i majke i bake, mogu biti maskulizirane u svojim pogledima i pristupu (neko istraživanje u Londonu je pokazalo kako bi čak 30 % ginekologinja izabralo elektivni carski bez medicinskih indikacija kao opciju za rođenje svojega djeteta). Na žalost, nije bilo više vremena za raspravu o ovome. Informativku je završio još jednom ilustracijom vezanom za svoje iskustvo iz petrogradskog rodilišta.).
Tamo je dogodio zaokret iz jako maskulizirane okoline (kakva je obično okolina velikih industrijaliziranih bolnica) u jednu vrlo feminiziranu okolinu.
Kada sam upitao glavnu ginekologinju kako to da je stupanj induciranih poroda tako nizak, njezin odgovor je bio vrlo netipičan, nešto što bi se jako teško moglo čuti iz usta prosječnog ginekologa na Zapadu: «Savjetujemo ženama da kažu svojim bebama kada dođe vrijeme da se rode.»