Prvo predavanje je fiziologija poroda i potreba da se ponovo otkriju potrebe zene u trudovima i porodjaju, koje treba zadovoljiti da bi porod bio fizioloski (lagan i brz)

U svim kulturama i svim vremenima, postoji ometanje žene u porođaju. Ne postoji niti jedan kulturološki model neuznemirenog porođaja, osobito kada se radi o trećem porođajnom dobu, tj. vremenu od rođenja djeteta do rođenja posteljice. Stoga danas postoji imperativ da se ponovo otkriju potrebe žene koja rađa. Da bismo to otkrili, promatrat ćemo porođaj kroz oči fiziologa. Fiziološki porođaj nije isto što i normalan porođaj; nešto može biti normalno u Zagrebu, ali to isto ne treba biti normalno u Londonu, međutim, ono što je fiziološki, bit će fiziološki svugdje i uvijek. Ako i napravimo otklon od onoga što je fiziološko, trebamo znati koliki je taj otklon.
Međutim, to nije lako. Nakon stoljeća i stoljeća kulturološki kontoliranog porođaja, nakon nekoliko stoljeća medikaliziranog porođaja te nakon (često pogrešnih) teorija pokreta za prirodno rađanje (pogrešnih jer ne slijede fiziologiju poroda, op.prev.), teško je vidjeti što je to zaista fiziološki porođaj.

Počnimo s najvažnijim:
ANTAGONIZAM OKSITOCINA I ADRENALINA
Kada mi, kao i svi sisavci, izlučujemo hormon adrenalin (kada nas je strah, kada smo tjeskobni), tada ne možemo efikasno izlučivati oksitocin, koji je ključni hormon za porođaj. Žena u trudovima i porodu treba tri jednostavne stvari:
1. da se ne boji (nije tjeskobna)
2. da se ne osjeća promatrana
3. da joj nije hladno

Te tri ključne stvari se ne razumiju čak niti unutar pokreta za prirodni porođaj . Na primjer, vrlo često se čuje da žene u porođaju trebaju jako puno energije (porod se uspoređuje s maratonskom trkom). To je besmislica iz kuta gledanja fiziologa, jer pri porodu žena treba nisku razinu adrenalina (svi mišići trebaju biti opušteni, dakle, nije potrebno puno energije). Dapače, dobijanje energije kroz jednostavne šećere, gazirana pića, sokove, može biti kontraproduktivno, jer šećeri prelaze posteljicu i beba treba otpustiti svoj insulin što može uzrokovati hipoglikemiju. To su čak uvidjeli i unutar sustava medikaliziranog porođaja pa su od 80ih prestali stavljati glukozu u drip.
Druga besmislica i mit (unutar pokreta za prirodni porod, op.prev.) jest da se žena u trudovima treba kretati (mijenjanje položaja). Kretanje povećava ratinu adrenalina. Dakle, ćemu potreba za kretanjem? (op.prev. pri ovome ne misli na kretanje u pocetnoj fazi trudova, ono sto on zove prelabour, predtrudovi, zanimljivo je to da se između redaka onoga što priča može naslutiti da ti predtrudovi njemu znace «svi trudovi dok žena ne ode na drugu planetu»).
Kao fiziolozi možemo napraviti jedan korak dalje i reći da ljudska vrsta ima jedan hendikep u perinatalnom razdoblju (razdoblje oko rođenja djeteta) te su stoga ljudi na glasu kao vrsta koja teško rađa. Ljudi su genetski slični čimpanzama, ali imaju 4 puta veći mozak, imaju jako razvijen dio mozga koji se zove neokorteks (intelektualni ili misleći dio mozga). Kakve veze to ima s porodom? Hormoni koji upravljaju porodom (oksitocin), izlučuju se iz arhaičnog, starog dijela mozga (hipotalamus, hipofiza) i u kojoj mjeri je novi dio mozga, neokorteks, manje aktivan, u toj mjeri su hormoni poroda uspješniji u svojem zadatku da kontrahiraju maternicu (puno oksitocina, snažni i efikasni trudovi, vrlo brzo je beba van...).
Najvažnija stvar koju treba dobro upamtiti svatko onaj tko prisustvuje porodu, jest ta da se žena koja rađa treba zaštititi od stimulacije neokroteksa.Ne stimulirajte neokorteks žene koja rađa! Zašto je to najvažnije? Zato jer je smanjenje aktivnosti neokorteksa, glavna stvar koja porod čini lakim i brzim. Prisjetimo se koji su najvažniji stimulanti neokorteksa (te se stoga trebaju izbjegavati tijekom trudova i poroda):

1. GOVOR, moćan stimulant neokorteksa; za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti TIŠINA i ODSUTSTVO RAZGOVORA. Sa ženom u trudovima treba se razgovarati samo iznimno, i to samo onda ako je jako jako važno. Mnoge babice ne uviđaju kako čak i jedno vrlo kratko pitanje može zaustaviti ili usporiti trudove (npr. pitanje: Kada su vam se pojavile prve kontrakcije?)

2. SVJETLOST; za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti MRAK. U dobu električne energije, vrlo je jednostavno pretvoriti mračnu sobu u 4 ujutro u sobu punu svjetlosti (vrlo česti primjer je da žena osjeti trudove , pali svjetlo, budi partnera i razgovara s njim...što je stimulacija neokorteksa i fiziološko ometanje poroda.).

3. OSJEĆAJ DA SMO PROMATRANI, za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti PRIVATNOST.
Ponašamo se različito i osjećamo se različito kada nas promatraju. Fotografski aparat i video kamera su najopasnije stvari koje su ušle u prostor mjesta u kojemu se rađa. Druga opasna stvarčica je CTG (spomenuo je istraživanje koje je pokazalo da je jedini učinak neprestanog praćenja otkucaja srca fetusa, povećani broj carskih)

Primjer 1: babica koja se nalazi ispred žene u trudovima nije isto, ne pruža isti stupanj privatnosti, kao babica koja sjedi u kutu sobe ili se nalazi u drugoj sobi.
Primjer 2: fotografiranje ili vedeo, definitivno narušavaju privatnost
Primjer 3. CTG, vaginalni pregledi (op.prev. nisu mu pale na pamet stvari poput klizne i brijanja, jer se one vec dobrih dvadesetak i nešto godina tu ne rade, ali spadaju u ovu grupu )

4. PERCEPCIJA OPASNOSTI (povećava se razina adrenalina), za brz i lagan porod od izuzetne je važnosti OSJECAJ SIGURNOSTI

Diljem svijeta žene su se priklanjale sličnim metodama da se u porodu osjećaju sigurnima tako što su rađale u blizini svojih majki ili majčinskih figura, koje su prvotno bile i babice. Babica je nekoć bila žena koja je bila majka ili baka ili majčinska figura koja je ženi u porođaju pružala sigurnost, osjećaj da nije promatrana i prosuđivana (op.prev. jednom je dao primjer koji ilustrira tko je to majčinska figura: «osoba u čijem se prisustvu žena može pokakati, a da se ne osjeća neugodno zbog toga»). Nestanak babica u nekim zemljama pokazuje nedostatak razumijevanja jedne od temeljnih potreba žene koja rađa, a to je da se osjeća sigurna.

Gdjegod su babice nestale kao profesija, medikalizacija poroda se učvrstila. Babice su danas postale zatočenice protokola i potrebno je da ponovno otkriju način kako da postanu istinske babice. Kada sam bio u Zagrebu (2001 op.prev.), nisam susreo nijednu babicu; one su medicinske sestre, pomoćnice liječnicima. Babice ili bilo tko drugi, nije potreban ženi da joj pruži podršku (eng. Support ). Reći ću vam što ja osjećam kada čujem riječ «podrška» u kontekstu porođaja. Zamislite dječaka koji pada u san. Majka nikada neće reći «Moj maleni treba podršku da bi zaspao.». To jednostavno nije prikladno reći. Ono što maleni treba su odgovarajući uvjeti da bi zaspao mrak, tišina). Riječ podrška u kontekstu porođaja je najopasnija jer vrlo lako odvodi u pogrešnom smjeru. Sugerira da vam je potrebna energija nekog drugog, da same to ne možete napraviti! Isto se odnosi na koncept «coach» i «coaching» (trenera, osobe koja govori kako treba disati, kada i kako tiskati itd...op. prev.), riječ «coach» sugerira osobu koja ima ekspertizu, koja zna. Nije vam potreban trener, vodič za proces koji nije voljan!
U svijetu se polako počela uviđati potreba za babicama, ali se još nije počeo uviđati razlog (zbog čega su one potrebne).
Fenomen doule je na tragu otkrivanja tog razloga i to je put za otkrivanje autenticnog primaljstva. Autenticnom babicom zovem onu ženu koja ima i znanstveno i intuicijsko znanje odnosa između oksitocina i adrenalina. Autentična babica zna da je izlučivanje adrenalina izuzetno zarazno i zbog toga poduzima sve kako bi spriječila da itko (uključujući nju samu) izlučuje adrenalin. Dakle, autentična babica održava svoju razinu adrenalina što je moguće nižom. Jedan od načina kako se to može praktički raditi jest pletenje. (op. Prev. Jedna žena iz Irske, koja je bila babica u 70im, rekla je da je to ona radila dok je bila na dužnosti, a M.O. je naveo primjere francuski babica iz 60ih koje su isto to radile. Stvar nije uopce čudna kada se zna ovo sto slijedi u nastavku...). Cambridge University je prije nekog vremena napravio istraživanje koje je pokazalo da repetitivne radnje (npr. štrikanje) održavaju niskom razinu adrenalina.

Priča o potrebi za privatnošću ne završava onda kada je beba rođena. Treće porođajno doba je izuzetno važno, tada se izlučuje najveća količina oksitocina (veća od količine koja se izlučuje pri orgazmu, veća od one koja se izlučuje pri refleksu otpuštanja mlijeka). Beba se treba prilagoditi gravitaciji, samostalnom disanju, mikrobima itd..Velika količina oksitocina (engl. high peak of oxytocin) je ključan za siguran porod posteljice, bez prevelikog krvarenja. Ali da bi se to postiglo, neki uvjeti moraju biti zadovoljeni:
1. mjesto porođaja treba biti dovoljno toplo, žena ne smije osjećati hladnoću. Drhtavica poslije poroda nije fiziološka. Za porod kod kuće uvijek napomenem samo dvije stvari da budu spremne, prijenosna električna grijalica ili radijator i produžni kabel (op.prev. kaže da se kod kućnih poroda često događa da žena rodi u kupaoni, a kako engleske kupaone uglavnom nemaju utičnicu za struju, kabel je super važan...)
U trenutku rođenja djeteta, majka luči najveću količinu adrenalina i taj adrenalin treba ubrzo nakon poroda pasti da bi se dobila visoka količina oksitocina (a zato je potrebna toplina prostorije).

2. Odmah po rođenju djeteta, majka ne smije biti uznemirena, ne smije joj se odvući pažnja s bebe, izuzetno je važno za stvaranje veze između majke i djeteta (engl. mother-baby attachment) da majka gleda, dodiruje, miriše bebu.
A to je tako teško! Ne možemo pobrojati sve načine kako se taj prvi dodir majke i djeteta , u svim kulturama i svim vremenima narušava!
U Beninu se beba uzme odmah od majke kako ju ona ne bi pogledala u oči , što se smatra opasnim jer bi zli duhovi mogli ući u dijete. U Burkini Faso, kada se dijete rodi, seoska djeca okupljena ispred kuće, počnu vrištati kako bi odagnali zle duhove. U nekom amazonskom plemenu u Brazilu, duhovni vođa treba prvo dati dopuštenje majci da dodirne svoje dijete. U zapadnoj kulturi pandan tome je ustrajanje na tome da se odmah po rođenju djeteta reže pupkovina, prije nego što se rodila posteljica.
(op.prev. nekoliko puta tijekom seminara se osvrnuo na tu praksu. Ne postoji niti jedan racionalan, znanstveni razlog zbog kojega bi se trebala pupkovina rezati odmah, pa ni nakon što je prestala pulsirati, spomenuo se tzv. Lotos rođenje pri kojemu se pupkovina uopce ne reže, nego se pušta da se sama odvoji od bebe (zajedno sa posteljicom), što se obično događa 3-10 dana nakon rođenuja. Spomenuo je da u svim dramatizacijama poroda u vlaku, na putu i slično , uvijek postoji ta opsesija kako i čime će se prerezati pupkovina, što je totalno irelevantno...još je spominjao i druge prakse koje narušavaju privatnost majke i djeteta odmah nakon rođenja; na primjer, opsesija da se dijete treba okupati i obuci što prije, pregledati, da ga otac ili netko drugi treba primiti i slično. Često spominje jedan sat nakon poroda kao razdoblje u kojem majka i dijete trebaju biti potpuno sami i neuznemireni (i tada je vrhunac oksitocina koji omogućuje siguran fiziološki porod posteljice), ako je otac prisutan , bolje je da je iza majke, da šuti i gleda iza njezinih leđa, kao da ga nema...

Nedostatak razumijevanja fiziologije porođaja od strane pokreta za prirodni porod je stvar koja više brine nego nedostatak interesa medicinskog establishmenta za tu istu fiziologije.

I na kraju ovog prve informativke za fiziološki porod, savjet direkt iz usta Michela Odenta: Ako rađate u bolnici, dobra tehnika opstanka i zaštite privatnosti je zaključati se u kupaonu ili wc, a partner neka čuva ulaz na vrata.

Netko je postavio pitanje zašto mnoge žene rađaju noću (naravno, kada trudovi prirodno krenu). Odgovorio je da je to primjenljivo na sve sisavce kji su aktivni tijekom dana , a noću spavaju. Oni sisavci koji su aktivni tijekom noci, rađaju uglavnom danju, što je zanimljivo, jer ispada da se sisavke žele zaštititi od uznemiravanja članova vlastite vrste, prije nego članova druge vrste...
Neka norveška studija je pokazala da je porođaj koje se zbiva tijekom noći, brži i kraći nego oni koji se zbivaju tijekom dana, na što je on nadodao da je teško znati što je točno razlog tome, je li to što su babice ili liječnici uspavani pa se puno ne petljaju ili nešto drugo.

Spomenuo je paralelizam padanja u san i padanja u trudove. Oboje je teško ako smo prestrašeni, zabrinuti, ako nas netko promatra i proučava ili snima na video.

Na pitanje zašto žene rađaju u kupaonici vrlo često kada su kod kuće, odgovorio je da je to mjesto gdje čovjek osjeća veliki stupanj privatnosti. Ali može imati veze i s time da neposredno prije nego što nastupi «refleks izbacivanja fetusa», žena osjeća potrebu kao da treba obaviti veliku nuždu.
Refleks istiskivanja fetusa (odsada, RIF, engl. Fetus ejection reflex) je posudio od nekog etiologa koji se u 50im bavio istraživanjima o tome kako životinje rađaju i koja bi se mogla opisati kao nezaustavljiva potreba za tiskanjem, koja se ne može kontrolirati. U tom kontekstu je odgovorio na pitanje je li moguće da se potreba za tiskanjem javi prije potpunog otvaranja grlića maternice (situacija kada žena hoce tiskati, a babica ili liječnik je pokušavaju spriječiti ..). Kaže da je za liječnika sa konvencionalnim pristupom jedini način da utvrdi kraj prvog porođajnog doba , tako da koristi svoje prste i priča o centimetrima. Međutim, u različitom okruženju koje pruža porod kod kuće , evaluirati vrijeme koje je potrebno da se dogodi RIF, nema veze sa centimetrima. RIF se vjerojatno događa prije potpunog otvaranja grlića maternice i vjerojatno je ovisno o etničkoj pripadnosti (neke žene u Africi imaju RIF puno puno kasnije nakon potpunog otvaranja grlića maternice).
Drugo porođajno doba je distorzija, korupcija RIFa (kada se ženi govori što da ćini, kako i kada da tiska, kada je se vodi). Kada postoji istinski RI)F, ne postoji drugo porođajno doba!
Umijeće primaljstva i doularenja jest umijeće stvaranja odgovarajućih uvijeta za istinski refleks istiskivanja fetusa.