Kad sam otišla u Tursku imala sam 37 godina.
Meni je jedan doktor, kad sam ga pitala gdje mi je najbolje da idem rekao "tamo gdje će ti uspjeti, tamo će ti bit najbolje".
Nakon 5 IVFova bilo mi je dosta, nisam tip koji vjeruje u čuda i stvarno nisam mogla svaki IVF jedno te isto. Transfer za transferom, neuspjeh, biokemijske. I od prvog dana govorim da mi je najgori dio postupka čekanje bete! I sa ovim sam to izbjegla. Sad sam čak i zahvalna da nisam dobivala više j.s. Podsvjesno sam znala da postoji neki razlog.
Slažem se za ovo iznad 36te godine da opada kvaliteta jajnih stanica i dugo sam sebi postavljala pitanje da možda nisam pogriješila što sam odustala od tih blastocista, da možda nisu oni pogriješili, ali zato smo išli i drugi puta na detaljniju pretragu. Išla sam onom logikom, neredovite, vrlo rijetke menstruacije, 5 biokemijskih, vanmaternična, i ono gdje su sva moja pitanja prestala jest to da nam je uspjela donacija od prve.
Doktor mi je objasnio da su moguće kod mene te anomalije genetske i da nema veze sa godinama. Da mogu istražiti ali će trebati vremena i skupo je. Nisam ni pitala na koji način.
U mojoj obitelji su svi imali djece osim jedne tete. Ko će ga znat.