Sorry, nisam vidjela ovaj post kad si ga napisala...
Ne znam puno o pragmatičkom jezičnom poremećaju, ali kako su moja djeca imala određenih teškoća, upamtila sam da te dijagnoze nisu uklesane u kamen i podložne su promjenama.
Govor. (odnosno komunikacija u širem smislu) je izuzetno složen niz procesa, koji uključuje hrpu segmenata: sluh, vid, geste, čak i dodir... Da bi dijete progovorilo, cijeli lanac obrade informacija mora funkcionirati kako treba. Ja nisam logoped nego obični inženjer, pa mi je bliskija takva terminologija. Ako bilo što u lancu obrade informacija zakaže, govor nije kako treba. Kod pragmaticnog poremećaja problem nije ulazna jedinica nego obrada informacije. Dijete čuje, razumije pojedinačne pojmove, ali ih ne može povezati i umrežiti na odgovarajući način.
Nije to jednostavno objasniti. Puno toga o procesu obrade govora u mozgu mi ne znamo. Procese učenja često uzimamo zdravo za gotovo, a učenje govora nije jednostavan proces, iako se kod većine odvija spontano. Tek kad roditelji primijete da dijete ima teškoće, počne preispitivanje. Prošla sam to, ne s ovim poremećajem, ali s nekim drugim stvarima.
Da ne odem u širinu, teško je tu biti pametan, jer da je lako, ne bi postojala cijela struka koja se time bavi. Iz roditeljskih cipela, potpuno je svejedno kako glasi dijagnoza ako dijete dobiva adekvatnu pomoć i terapiju i ako napreduje.
Djecu koja imaju teškoće razumijevanja treba učiti sve ono što ostali pokupe usput... U Zagrebu se time bave Suvagovi radni terapeuti.





Odgovori s citatom