Jezicno-govorni problemi

[Peterlin]

Nisam znala za taj članak, ali sam jednom davno naišla na neko istraživanje kojim je dokazano kako logo terapija daje učinak u ispravljanju izgovora kod takve djece "kasnih govornika", ali ne i učinak u dijelu receptivnog govora - razumijevanja jezika.
To bi značilo da se isto (receptivan govor) omogućuje poticajem u neposrednoj blizini djeteta (obitelj, društvo ...) i to je sasvim dovoljno.
Opet zašto? Jer nije poremećaj, nego karakteristika.

Dijagnoza je bitna jer kada ti je daju, barem u slučaju "kasnih govornika" teško ju napuštaju.
Imam slučaj gdje je dijete postiglo uredan razvoj govora, a dijagnoza i dalje stoji zahvaljujući opet logo testovima koji su druga tema po pitanju relativnosti...
Na taj način roditelji, koji prate tijek razvoja ostaju zbunjeni, krivo informirani, a nad djetetom se može time i dalje provoditi nešto što ga frustrira i umara jer mu to zapravo ne treba.

Što je IP za nas neznalice ako može pojašnjenje?

Hello,
Iz ovih tvojih postova vidim da se svim silama boriš protiv toga da dijete dobije nekakvu dijagnozu. Iz iskustva - to ne valja. Imala sam takav osjećaj kad su mom sinu u Suvagu napisali drugu ili treću dijagnozu. Tamo imaš cijeli tim. Moj sin je osim logopeda imao neuropedijatra, fizijatra (jer mu je trebalo), ali sve je to imalo svrhu. To roditelj može sagledati tek kasnije.

Moj savjet: To što pišeš ne umara dijete nego opterećuje tebe jer imaš dojam da s djetetom nešto nije u redu. Moraš to pregristi i razmisliti ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE. Bila sam u tim cipelama, a izlaz mi je pokazao prijatelj (logoped po struci) koji je rekao ovako: Pusti struku da piše i mijenja dijagnoze. To im je posao. Velika je vjerojatnost da će u tom procesu ponuditi nešto što će se pokazati dobrim. Najčešće je to terapija.

Pojašnjenje: IP = individualizirani pristup u nastavi (opseg gradiva ostaje isti kao i za sve ostale učenike, za razliku od prilagođenog, gdje se nastavni program smanjuje prema mogućnostima djeteta). Daklem, individualizirani pristup znači da će učitelj dobiti upute: kod djeteta preferirati usmeno ispitivanje (ili pismeno, ovisno o teškoćama), omogućiti dulje vrijeme za pisane ispite, povećan font na ispitima i ostalim nastavnim materijalima, ne skidati ocjene zbog neurednosti uzrokovane lošom motorikom, prilagoditi nastavne materijale (da dijete ne treba prepisivati s ploče, nego mu učitelj pošalje ili uruči ppt), korištenje vlastitog osobnog računala na nastavi, korištenje asistenta u nastavi (moja djeca to nisu imala, jer nisu trebali, ali pišem jer nekima treba). Te upute piše logoped, ponekad psiholog, ovisno o potrebama. Ne bih sada kako se ishodi rješenje o IP, jer očito još niste došli do toga.

Epilog: Moj kasni govornik bio je super odlikaš u osnovnoj školi, odlikaš u zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji i eno ga na 4. godini FER-a. Ni danas ne govori puno. To je karakteristika. Aliiii ne bi on to uspio da nije cijelo školovanje imao individualizirani pristup (uključivši i fakultet - sve se to može organizirati i puno pomaže). Išlo tp bi ok, ali ne s ovako dobrim rezultatima. Bio bi vrlodobar da netko nije imao osjećaja da dijete može puno više kad bi mu se izašlo ususret. Da nije imao npr. produljeno vrijeme za ispit državne mature i posebne uvjete za polaganje engleskog (višestruko ponavljanje audio dijela, jer on ima dokazane teškoće u percepciji toga) ne bi to baš tak bilo. Bog te pitaj da li bi mogao upisati mioc i fer. Ako se ne varam (a stvarno mi se ne da više kopati po 15 godina starim nalazima) ovaj moj sin je imao dijagnozu F80.

Drugi sin mi je imao dijagnozu teškoća čitanja (F81). On definitovno nije imao govorne teškoće, aliii on je ljevak i bilo mu je silno teško početno čitanje. I njega su papiri pratili od devete godine sve do nedavne prvostupničke diplome. Više ograničenja imao je zbog alergijske astme nego zbog ovoga. S obojicom smo se naradili u ranoj dobi (to mi je jasno tek sada, kad je sve prošlo - nije nam bilo teško, ali ali je uzelo puno vremena - nama ali i njima). Naime, logopeda dijete vidi 1x tjedno, a roditelji su s njim svaki dan. U školi učitelji nemaju uvijek vremena/kapaciteta/osjećaja posvetiti se baš tvom djetetu, pogotovo ako imaju još troje takvih u razredu.

[littlemom]

Hello,
Iz ovih tvojih postova vidim da se svim silama boriš protiv toga da dijete dobije nekakvu dijagnozu. Iz iskustva - to ne valja. Imala sam takav osjećaj kad su mom sinu u Suvagu napisali drugu ili treću dijagnozu. Tamo imaš cijeli tim. Moj sin je osim logopeda imao neuropedijatra, fizijatra (jer mu je trebalo), ali sve je to imalo svrhu. To roditelj može sagledati tek kasnije.

Moj savjet: To što pišeš ne umara dijete nego opterećuje tebe jer imaš dojam da s djetetom nešto nije u redu. Moraš to pregristi i razmisliti ŠTO JE NAJBOLJE ZA DIJETE. Bila sam u tim cipelama, a izlaz mi je pokazao prijatelj (logoped po struci) koji je rekao ovako: Pusti struku da piše i mijenja dijagnoze. To im je posao. Velika je vjerojatnost da će u tom procesu ponuditi nešto što će se pokazati dobrim. Najčešće je to terapija.

Pojašnjenje: IP = individualizirani pristup u nastavi (opseg gradiva ostaje isti kao i za sve ostale učenike, za razliku od prilagođenog, gdje se nastavni program smanjuje prema mogućnostima djeteta). Daklem, individualizirani pristup znači da će učitelj dobiti upute: kod djeteta preferirati usmeno ispitivanje (ili pismeno, ovisno o teškoćama), omogućiti dulje vrijeme za pisane ispite, povećan font na ispitima i ostalim nastavnim materijalima, ne skidati ocjene zbog neurednosti uzrokovane lošom motorikom, prilagoditi nastavne materijale (da dijete ne treba prepisivati s ploče, nego mu učitelj pošalje ili uruči ppt), korištenje vlastitog osobnog računala na nastavi, korištenje asistenta u nastavi (moja djeca to nisu imala, jer nisu trebali, ali pišem jer nekima treba). Te upute piše logoped, ponekad psiholog, ovisno o potrebama. Ne bih sada kako se ishodi rješenje o IP, jer očito još niste došli do toga.

Epilog: Moj kasni govornik bio je super odlikaš u osnovnoj školi, odlikaš u zahtjevnoj matematičkoj gimnaziji i eno ga na 4. godini FER-a. Ni danas ne govori puno. To je karakteristika. Aliiii ne bi on to uspio da nije cijelo školovanje imao individualizirani pristup (uključivši i fakultet - sve se to može organizirati i puno pomaže). Išlo tp bi ok, ali ne s ovako dobrim rezultatima. Bio bi vrlodobar da netko nije imao osjećaja da dijete može puno više kad bi mu se izašlo ususret. Da nije imao npr. produljeno vrijeme za ispit državne mature i posebne uvjete za polaganje engleskog (višestruko ponavljanje audio dijela, jer on ima dokazane teškoće u percepciji toga) ne bi to baš tak bilo. Bog te pitaj da li bi mogao upisati mioc i fer. Ako se ne varam (a stvarno mi se ne da više kopati po 15 godina starim nalazima) ovaj moj sin je imao dijagnozu F80.

Drugi sin mi je imao dijagnozu teškoća čitanja (F81). On definitovno nije imao govorne teškoće, aliii on je ljevak i bilo mu je silno teško početno čitanje. I njega su papiri pratili od devete godine sve do nedavne prvostupničke diplome. Više ograničenja imao je zbog alergijske astme nego zbog ovoga. S obojicom smo se naradili u ranoj dobi (to mi je jasno tek sada, kad je sve prošlo - nije nam bilo teško, ali ali je uzelo puno vremena - nama ali i njima). Naime, logopeda dijete vidi 1x tjedno, a roditelji su s njim svaki dan. U školi učitelji nemaju uvijek vremena/kapaciteta/osjećaja posvetiti se baš tvom djetetu, pogotovo ako imaju još troje takvih u razredu.

Prihvaćam da se možda nisam najkonkretnije izrazila pa se stvara takav dojam. Nije stvar u tome, naš naprotiv. Ja sam uvijek za prihvaćanje dijagnoza svih vrsta, ali samo ako su zaista potrebne. Jer od istih se kreće, prema istima se radi i djeluje i iste nam daju sliku u budućnosti. Bez istih možemo samo lutati, ne raditi dobro ili ne raditi uopće što nikako ne bi trebala biti opcija svakom odgovornom roditelju. Dijagnoza je ime i prezime koje nam treba, ako nam treba i kada i koliko nam treba. Polazište.
Tome u prilog govori i početak moje priče: zdrav dvogodišnjak uglavnom šuti, s povremenim tantrumima. Ne želi ponavljati pjesmice. Ne pokazuje interes za njih. Ne želi ponavljati riječi. Krenuo mi se obraćati sa: mama samo nekoliko puta i to naglo prestao. Gestikulacijom želi mahati, ali to je sve. Odaziva se na ime, ima kontakt očima, ima združenu pažnju, pokazuje emocije i reakciju na tuđe emocije, ali nema vebalizacije skoro pa ničega.
U vrtić još ne ide. Po razvojnim miljokazima govor odstupa od standarda. U okolini nema vršnjaka za usporedbu, odlučim ga odvesti u Suvag polikliniku na pregled.

Tamo smo obavili psihologa. Psihomotorni razvoj uredan, ali se uočava problem s govorom jer bi trebao s dvije godine sklapati kratke rečenice, a on ne razumije niti jednostavne verbalne naloge. Jednostavno na verbalne elemente kao da ne reagira. Uputa logopedu.
Logoped obavlja procjenu i koristi Nova Reynell test. Rezultat ispod prosjeka za dob i potrebno je poticati ga - najbolje čak vrtić. Vrtić svakako je bio u planu i mimo ovog problema i s nepune 3 godine kreće u vrtić.

S njim se svakodnevno u obitelji intenzivno radilo na govoru, komunikaciji...svemu verbalnom i gestikulativnom.

Odlazi se ponovno u Suvag na kontrolu kada je imao 4 godine. Pisholog nije bio potreban (riječ psihologa) nego samo opet logoped.
Ponovno se radi Nova Reynell i ponovno je ispod prosjeka, a što je i očito u svakodnevnom životu.

Ponovno se radi u obitelji s njim intenzivno, uključuje se i defektolog privatno (edukacijski rehabilitator) koji utječe na poticanje simboličke igre koju dijete nije imalo razvijeno, a uz to pomaže se na taj način i za govor. Vrtić se nastavlja i to redovno odlaženje u vrtić cijelo vrijeme radi socijalizacije i koja opet kao takva potiče i govor...

Najednom - razvojni skok koji je svima bio (ugodan) šok!

Dijete komunicira najnormalnije, kao druga osoba, s vidljivim problemom u artikulaciji glasova R i L (LJ) i ponekom zamjenom roda (Lana mi je to dao) ...

Dijete se kasnije samoinicijativno javlja za nastup u vrtiću, recitira pred publikom uz bok urednim govornicima, razumije ga se dok priča, prepričava u dugim rečenicama, primjećuje se književno izražavanje na čudo mnogih (npr. nema Šta je to, nego - Što je to i sl.), pokazuje još veći fond riječi, počinje se služiti metaforama...čak pomalo i lirski npr. "O, mama probudila si se, vidi prozor, priroda te zove"...

Defektolog uočava također da više nije potreban, ali na opće iznenađenje: dijete je toliko razvilo igru da je pokazao sjajnu maštovitost (težilo se tek osnovama primjene simboličke igre, ništa drugo).

Nakon svega toga, dijete nastavlja ići privatno logopedu za ispravak glasova L i R.

Dijete danas ima 6 godina. Na logo dijagnoze (usporen razvoj govora, kašnjenje u razvoju govora, govorni poremećaj) svi smo već bili zaboravili.
I sad, kako je prijedlog upis u školu koji može i ne mora biti ove godine, kao roditelji želimo provesti testiranje čisto da imamo i logo nalaz s najnovijim stanjem pa ako bude trebalo. Radi se nažalost TROG 2 test, nije Nova Reynell, ali je sličan. Dijete sve uočava potpuno točno i nakon nekih pola sata testiranja odbija nastaviti...
Kasnije se predlaže PredČip test. Taj dan dijete odradi PredČip i rezultat sjajan. Nalaz pisanim putem još se čeka...
S Trogom moramo nekom drugom prilikom, na prijedlog logopedice.

Ovo je samo neki okvir našeg procesa s govorom.
Između svakog događaja postoji još niz procjena privatnih logopeda, terapija pokušaja s privatnim logopedima (užasno ih je teško naći, a gotovo da i nema vrednovanja kakav je tko - nemaš izbora pa je svaki logoped dobar logoped)...
Između svega je sto nijansi i naših roditeljskih strahova i onda stručnih testiranja tipa da nije autizam, da nije ovo da nije ono ... mislim da to svi prođu, da se ne zadržavam na tome jer nije ništa od toga bilo.

Vezano za ono umaranje i opterećivanje: mene ne može opteretiti jer sam po prirodi analitičar, tako da je meni sve to izazov. Vebalizam mi je i dio moje strasti tako da s ogromnom ljubavlju pristupam svemu, a kako neću uz to kada je još u pitanju moje dijete...Brinulo je koliko je trebalo brinuti.
Moje dijete jeste bilo jako opterećeno svim spomenutim nijansama koje sam spomenula. Jer su testiranja i te procjene mentalni napor kojem je bio pojačano izložen. Jer nije uvijek baš raspoložen za moj rad s njim, a moralo se odrađivati...jer je promjena svih tih logopeda za njega značila napor od sat vremena ili koliko je već bilo da mora sjediti s tom osobom i raditi što ta osoba kaže i kako kaže da treba. Stvorio je bio otpor prema samom činu sjedenja i buljenja u logo slike i pokazivanja ili govorenja što misli da je točno.

Da s djetetom nešto nije u redu- tu smo domah sumnju riješili na početku odlaskom u Suvag.
Ostaje onda da s djetetovim govorom jeste sve u redu osim izgovora. Tu je jedino ostala pažnja... Bilo u redu nije, ali je na kraju u redu.

Jako mi je drago pročitati tijek svojih sinova, svaka čast i tebi kao roditelju jer zasluga je prvenstveno tvoja, velika!