Osim izbora konkretne srednje škole, mogu razumjeti dosta razmišljanja iz prvog posta, a i doživjela sam slične situacije. I moj je stariji sin prije polaska u školu odgovarao opisu djevojčice iz prvog posta, a onda je tijekom školovanja sve više gubio želju za učenjem i ambiciju. Je li to do sustava ili promjena njegove osobnosti, ne bih sad puno razglabala. Meni je jako žao zbog želje za učenjem jer se sjećam dječačića koji u krevetu oko sebe ima otvorene dječje enciklopedija i rječnike i sam čita i proučava i vidim sad momka kojem je sve školsko dosadno.
U jednom razdoblju mu baš ništa nije bilo privlačno osim digitalnog svijeta i to mi se baš nikako nije sviđalo. Sad se cijeli dao u sport i to me veseli, iako je škola i dalje zadnja rupa na svirali, a ocjene daleko od briljantnih.

Dok je bio tako nekakve dobi, oko desetak godina, imao je i on dojam da jedini on ima obaveze izvan škole (a nisu to bile nekakve obaveze, jedan sport za koji nije morao ni ići na sve treninge, a kamoli utakmice) i onda je često kukao kako su svi slobodni, a on jedini nije. Uz to što se to pokazalo netočno, jer su i drugi imali aktivnosti samo on nije znao za njih, objasnili smo mu slično kako su forumašice već pisale - da je svaka obitelj za sebe i da je ovako u našoj obitelji.

Visoka očekivanja imam i ja: da se trenira jedan sport koji se izabere u rujnu i onda se mora pohađati do lipnja, da se uči jedan strani jezik osim engleskog, da se uči/vježba za najavljena ispitivanja i provjere, da je ograničeno vrijeme na ekranima, da se sudjeluje u kućanskim poslovima.
Da su se odlučili za glazbenu, ne bih inzistirala na sportu.