Mioc- IB

[Tanči]

Peterlin, pišeš o skijanju?
Moja kći nikad nije bila na skijanju, a nismo baš bokci.
Njeni kolege isto nisu išli. Mnogi su djeca samohranih roditelja, jedan tata je vozač tramvaja, jedan poljoprivrednik iz Zagorja, jedna mama prodavačica u Ofertissimi, druga je švelja...
Sve obični, prosječni ljudi koji su svaki dan u borbi s egzistencijom.
Nikad nije bilo nikakvog prestiža i nabijanja pritiska zbog materijalnih stvari.
Ako je u razredu tvog sina bilo, to nema veze sa školom.
Znači da je problem u djeci. Nekakvom prestižu i da prostite, preseravanju i glumatanju.
U razredu moje kćeri nikad nije bilo nikakvog nabijanja pritiska za ništa.
Instrukcije, koliko znam, nisu bile potrebne. Svi su bez problema maturirali i otišli dalje.
Projekti?
Moja kći je bila u onom programu za nadarene i radila te projekte. S guštom.
Zato jer je bila u projektu na Mefu koji joj je bio daljnji odabir za školovanje i uživala je u tome.
Projekti nisu bili obavezni kao ni testiranje tako da ni to nije nikakav problem.
Natjecanja?
U kćerinom razredu su bili informatičari. Oni koji su razvaljivali po svijetu po informatičkim olimpijadama. I nju je htio mentor u tome, ali ona se ljubazno zahvalila i to je bilo to.
Niti joj je itko zamjerio, niti nabijao pritisak. Njoj je informatika odlično išla, ali ju nije veselila, ni dovoljno zanimala da bi se angažirala za natjecanja. I profesori su to prihvatili s razumijevanjem i bez ikakvog pritiska.
Evo, upravo sam ju pitala o pritiscima u MIOCu i ona me blijedo gleda.