Sama ideja o odlasku mi teško pada. Vrijeme je tako brzo prošlo... Koliko vam je trebalo da se saberete i shvatite da je to normalni životni put? (Mislim da više samu sebe žalim nego dijete...)

Za sada je ideja o odlasku u inozemstvo otpala zbog financija. Moja cijela plaća bi trebala za pokriti troškove studija (koji je najmanja stavka), smještaja, ostalih životnih troškova.

Ideja oko odlaska u podstanarstvo u istom gradu, s prijateljicama/dečkom, ne sviđa mi se i zbog financijske prirode jer ja sam svjesna kolika je to zamka. Pogotovo u današnje vrijeme kada posla baš i nema, a ako ga ima onda studentski poslovi ne mogu pokriti sve troškove. Život s dečkom/curom, ah ni to mi ne odgovara. Mislim da su premladi da se toliko vežu jedni uz druge, a i gube dio slobode jer zajednički život nosi i mnogo veće odgovornosti ...