 |
|||
To sam i ja pomislila. Al kad očito ne piše puno roditelja s djecom fakultetske i srednjoškolske dobi.
No ja evo brojim dane. 1. godina je skoro iza njega a i iza nas. Sad kad pogledam, brzo mi je prošlo. Uz česte krize, naravno.
Bila sam na Jarunu onaj dan kad i maturanti i nabasala na dijete frendova. I tako smo malo popricali s mladima i bome djeca imaju razne planove što uključuje i odlazak od kuće.
Ma zabrinjavam se već sama nad sobom, i danas sam za ručkom krenula "...kad smo tata i ja bili mladi, nije postojao YouTube..."
Na temu, ja sam bila sretna što sam otišla od kuće s 19 (iako sam se dobro slagala sa svojima) i jednako tako sretna što je najstarija ostala studirati u Zg, pa nije otišla od kuće. Bilo je planova za Erasmus, ali je odustala od toga kad je upisala srednju glazbenu i shvatila da je vani neusporedivo skuplje kombinirati faks uz glazbu. Samostalna je i oduvijek ima obje noge na zemlji, a i inače svi imaju zaduženja u kućnim poslovima, pa se nije bila u šoku od svakodnevnih životnih poslova kad je diplomirala i zaposlila se i preselila. Blizu je, pa se često vidimo, tako da sam ja to rezanje pupčane vrpce nekako lakše podnijela nego što sam se bojala.
Stara si kao i ja, diplomirala 1986. I fakat se ne sjećam puno toga niti je bitno. Mi smo se daaaavno osamostalili, sad su na redu naša djeca.NanoiBeba prvotno napisa
Pa sad stvarno ne mogu vjerovat. Ja sam 99% sigurna da na faksu nisam mogla kupit bonove. A pudingiće i sladoled sam kupovala na posdiplomskom.
I nekako mislim da je ta promjena dosla s propasti Juge.
Il sam tak stara da se više ničeg ne sjećam
Neki dan razgovaram s kolegom koji sad ima malo dijete s kašnjenjem u razvoju govora. Moj stariji je iz te vreće. Izvukla sam neku prastaru snimku svog sina negdje u dobi od tri godine. Isuse, koja razlika... Kad prije je izrastao u ono što je danas? Zapravo obojica.... Vrijeme ide brzo. Prebrzo...Brinuli mi ili ne, djeca će po svome...
Možda je lakše kad još tri lista kao kod tebe, ostanu i dalje.
Ja sve više razmišljam kak bum se osjećala kad oboje stvarno odu od kuće. Ipak je šok, al valjda dolazi postepeno
Nano,
Polako mozda curka i promijeni misljenje, ima vremena.
Ajme kad ste krenule s nabrajanjem onih obroka meni odmah osmijeh na lice.
Kompletan rucak je bio 4,4o kn (mozda sam koju lipu fulala),a u ducanu nisi mogao za to kupit nista.
Dorucak je bio cijena neka smijurija tako da sam.znala ici i na dorucak jer je bilo povoljnije nego otic u ducan.
Za vrijeme mog studija se preslo s bonova na iksicu, znaci izmedju 1995 i 2000.
Necu vise, obecavam
Posljednje uređivanje od Lili75 : 23.05.2021. at 21:44
Moj na svom faksu dobi meni za manje od 8. kn
Očito su cijene sad veće,meda mi čudno da bi se Lili sjetila koje brojke.
Vjerujem da je lakše, posebno što nam je ona blizu i vidimo se bar jednom tjedno, a najmlađa je još mala.
A možda se tvoja mlađa predomisli i ostane studirati u Zg (ja priznajem da bih najviše voljela kad bi svi ostali živjeti u istom gradu, znam da sam kvočka; ali znam i da ih neću lasom loviti kad/ako odluče otići negdje dalje).
Možda bih ja trebala otvorit novu temu: zašto mladje dijete radi sve što i starije. Do jučer sam mislila da će konačno krenuti u svom smjeru.
No svakako kak sam i napisala, prva godina je skoro iza nas i preživjeli smo. Dijete izgleda jako sretno izborom studija, što je za početak najvažnije.
I da, mi mame smo kvočke. Tate se toliko tim stvarima ne opterećuju
Otvori Nano
Moja klinka je sušta suprotnost velikom
Ja sam studirala ranih 2000.ih i kao Zagrepčanka sam najnormalnije išla u menzu sa sinom jednom ili dvaput tjedno ovisno o rasporedu na faksu, poslu i vrtiću, a povremeno bismo nedjeljom obiteljski otišli na ručak. Tete na feru su uvijek bile turbo drage prema najstarijem mi iako je njegovo jelo bilo ilegalno o čemu me jedanput upozorio jedan djelatnik.
Vremena su se promijenila definitivno, ali od svog studenta ne očekujem da bude ja. Od sebe ipak to isto očekujem. Netko mojeg studentskog iskustva, jednostavno ne plaća djetetu gorivo i auto da mu ne bi bilo zima dok se pripit vraća u dom iz izlaska. Lijepo je to, vidim ja i kako i zašto, ali u meni se sve buni na tu pomisao...Jadan moj mali, hoda po hladnom i burovitom Splitu jer nema za taksi do doma
I moja. Al stalno upisuje iste škole kao i on. Za školu se čak i nisam brinula. Al sad za dalje brinem.
Mislim tesko je i ovako s 18 skužit kaj te zanima.
No da se ne žurim, ima još godinu dana do odluke. Uz nadu da će im sljedeća školska biti bez online nastave
Od obroka sjećam se jaja na oko iz SCa. I krumpirića.
Ne smijem se vraćati na prošlost al izmedju 1990 i 2000 je 10 godina. A dogodila se i promjena države, tak da o bonovima i imanju ili be imanju istih se nikako nećemo složit
mlađe radi što i starije - da, i sve ono loše jako brzo pamti ...
ja imam dana kad se potajno nadam da će još malo pričekati jer stvarno nema kud osim ako sama ne zaradi
ja nemam love za kupovinu stana ili plaćanje podstanarstva
a mislim da ako će htjeti u podstanarstvo da će morati raditi punu satnicu i onda će biti teže studirati, uživati u mladosti ...
(a što se tiče vožnje u autu - početak 90-tih i poslije rata - čekali smo prvi jutarnji tramvaj, ili iz Besta bus oko 5,30; nitko nije imao auto; ni roditelji nisu imali auto; bonove smo mogli kupiti cca 100kn, jelo se na smrdljivom strojarstvu i smijali se jer smo znali po mirisu prepoznati tko je bio na ručku, a tko nije; ili pak u SC-u pizza za 3-4kn; ili na Savi slatičarnica).
Posljednje uređivanje od Vrijeska : 23.05.2021. at 22:53
Moji prvi i drugi su nebo zemlja u izborima dosad, ali zato su drugi i treći puno bliži. Četvrti je premalen, ali očekujem zanimljiv pubertet i sebe na izmaku snaga u kasnim četrdesetima. Možda ima veze s godinom ulaska u sferu roditeljstva, ali uistinu skidam kapu ljudima koji u kasnim četrdesetima proživljavaju pubertet. Vrijeme će mi pokazati utječe li dob roditelja toliko koliko mi se sada čini.
šta su kasne četdredeste?! 49?
pa nisam toliko stara, valjda ću pređivjeti još jedan pubertet s 55 ...
a bila je još jedna grupa studenata
Evo, ja sam preživjela pubertet u kasnim četrdesetima i ranim pedesetima
Moj stariji je bio lako odgojivo dijete, pa me mlađi (karakterom i stavovoma puno sličniji meni) baš iznenadio... Uffff...
S druge strane, kako sada izgleda - sve je dobro završilo. Trebalo je to preživjeti, prošlo je... Inače, što se odgoja tiče - to su mi bile najteže godine (završni razredi osnovne i prvi razred srednje škole). Stalno sam se propitivala je li nešto moglo bolje, jer dugo treba dok se rezultati pokažu.
***
Još samo osvrt na uzore starijeg brata: kod nas je situacija takva da djeca jedan od drugog prate tuđe greške i probleme i odabiru nešto drugo... Moj mlađi je odlično napisao maturu, uredno imao bodove za FER, ali gledao je brata koliko ovaj uči i zaključio u startu da to nije njegov par cipela, isto kao što nije bio ni Mioc. Odabrao je srednju školu koja mu je bolje odgovarala, a kasnije svjesno odabrao TVZ, jer je rekao da ne želi godinama dan i noć učiti samo teoriju + želi imati vremena i za svoje slobodne aktivnosti.
Stariji je imao sličnih dilema oko upisa na Akademiju dramskih umjetnosti (montaža). Odustao je zbog uskih mogućnosti zapošljavanja, iako mu je to srcu draže. Odlučio se za običnu tehniku, ali to mu ne brani da se i dalje bavi multimedijom kad god stigne.
Zaključak - izgleda da obojica imaju noge na zemlji. Osim toga, svjesni su da smo mm i ja stari (objektivno jesmo - u kasnim pedesetim, a djeca još studiraju) ali eto, kasno smo ih imali. Kad bolje razmislim - sretna sam što smo uopće uspjeli. Sve ima svoje prednosti. Ako imaš djecu mlad, lakše je fizički (a ponekad i psihički), a kad odrastu i odu - još imaš vremena i volje proživjeti komad života bez njih i bez opterećenja (sad je korona, pa je malo teže putovati okolo itd, ali tako izgleda teorija). Mi smo dobili djecu u kasnijim godinama, pa nekako ne čeznemo za time. Nije pravilo, ali nama je tako ispalo. Sad teško možemo i na godišnji na dulje vrijeme, jer nas češće trebaju stariji članovi obitelji. Lako za djecu, oni se snalaze sasvim dobro.
Meni je sada ovaj u četrdesetima do sada najgori, pretpostavljam da onaj s 55 bude kamilica prema sadašnjem.
Meni je sada ovaj u četrdesetima do sada najgori, pretpostavljam da onaj s 55 bude kamilica prema sadašnjem.
Hehehe, gadno je kad se potrefi naš klimakterij i njihov pubertet. Meni je bilo baš tako, hehehe...
E pa točno to. Studirale smo u isto vrijeme i imale djecu iste dobi
Nije klimakterij, nego je muško.
Posljednje uređivanje od Cathy : 24.05.2021. at 09:23
istina brojke/cijene uopće ne pamtim,jednostavno ne mogu to zapamtit, ali ovo sam zapamtila jer je cijena bila ista godinamaaa i svaki dan sam samo to plaćala.
Nije klimakterij, nego je muško.
O da.Zbilja nevjerojatno kako je potencijalno korisna tema o osamostaljivanju djece došla do evociranja vlastitih uspomena iz menze od prije 20-30 godina
Da se vratim na temu i nadovežem na ovo casino, ja mislim da je važna odgojna stepenica u ovoj dobi dati djetetu mogućnost izbora i to uvjetnih izbora.Netko mojeg studentskog iskustva, jednostavno ne plaća djetetu gorivo i auto da mu ne bi bilo zima dok se pripit vraća u dom iz izlaska. Lijepo je to, vidim ja i kako i zašto, ali u meni se sve buni na tu pomisao...Jadan moj mali, hoda po hladnom i burovitom Splitu jer nema za taksi do doma
1. Može uzet auto za izlazak ako meni ne treba, ali u tom slučaju nema alkohola. Ni jedna cuga. Toga se pridržava i već je hrpu puta bio jedini trijezan i svi su mu bili glupi
2. Može taksijem doma ali ga plaća sam od džeparca. A to košta u Zagrebu prilično ako je neko doba tipa 4 ujutro.
3. Može pješke.
Svaki put kad planira izlaza važe i kombinira ima li smisla uopće ići autom, ima li smisla ići negdje daleko na tulum jer kako će se vratiti...
Ja ću se nadovezati na barbi i reći da je kod nas isto.
S tim da uberom idu ako ih ide više u istom smjeru, pa dijele troškove. Uglavnom pješači.
Ali sad moram napisati i da to isto ne primjenjujem na kćer. Po njega nitko nikada nije išao, po nju idemo ili mi ili roditelji frendice. Znam da nije fer, al ne mogu si pomoći. Srećom ona izlazi 1/50 tinu onoga koliko je on izlazio, pa se podnese
Da, nije isto ako je žensko dijete u pitanju.... što god mi pričali o tome. Da imam kćer, vjerojatno bih više brinula...
S druge strane, ne mora nužno biti samo do spola. Uvijek ima nekih razlika. Po starijeg sina smo mi relativno često išli, ne zato što ga ne bi puštali, nego zato što je taj sa sobom vukao gomilu opreme (na srednjoškolskim feštama znao je tegliti računalo za glazbu i projekcije i još kojekakvu tehničku kramu, pa smo išli po njega iz sasvim praktičnih razloga). I da, stariji sin ne izlazi baš često, a mlađi izlazi redovito, ali ima društvo iz kvarta pa mu za to auto ne treba. Ponekad dođe kasno ako ostane kod susjeda na kartanju, ali to je na 3 minute pješice od nas. Ne da mu se uzimati auto ni ako ide na lokaciju u centru (npr. Radioamaterski savez je kod Džamije, problem je parkiranje).
Stariji sin ne izlazi na taj način, ali kad ode nekamo sa svojim društvom, nema ga po nekoliko dana
Ja mislim da bi nama dobro došlo da je izabrala studiranje negdje drugdje jer je u fazi kad joj većinu vremena idemo na živce.
Što se tiče ovih običnih izlazaka u dometu tramvaja vraća se javnim prijevozom. Iako bi mi bez problema po nju došli. No to koristi ako je neka izvanredna situacija.
Kad ide negdje dalje, tipa neku vikendicu izvan grada, ovisno kako se dogovori s ekipom smo ili mi ili neki roditelj vozač.
No s obzirom da su ju ove dvije korona godine zatekle u zadnja dva razreda srednje izlasci nisu ono sto su trebali biti i neki njih su nestali. Nema recimo koncerata, klubova ... Smanjio se obim sadržaja
Posljednje uređivanje od larmama : 25.05.2021. at 17:04
Kako bih zaključila temu bonova i Zg studenata uključila sam u istraživanje djelatnike SCa. Koju su rekli da je ta mjera donesena s ratom. Znači 1991. ili kasnije.
Znaci sve vas koje se sjećate da ste subvencionirane bonove imale 80tih ne znam kako bih razuvjerila, al osobno mi je drago da nisam tak senilna.
Studirala sam na faksu gdje su predavanja i vježbe bile obavezne, kaj znači da sam svaki dan bila na faksu. Bez hrane iz kantine
Nano, hoćeš reći da nam nisu vjerovale na riječ ? Mogli smo jesti jedino ako bi nam netko preprodao koji viška bon.
Posljednje uređivanje od larmama : 25.05.2021. at 21:01
Pa skrolaj malo.
Bilo je par upisa da su se bonovi koristili 80tih. A i postova gdje mlađe forumašice ne vjeruju starijim, odnosno onima koje su studirale prije njih.
No nije tema. Drago mi je da su sad zagrebački studenti manje diskriminirani.
mlađarija , misli da je najpametnija
He he, da.
I sit gladnom ne vjeruje.
istina, ja sam došla na faks 91. studenti iz zg su kupovali bonove od nas, dotepenaca
Ja nisam kupovala bonove od ljudi ,nego od sc
Sad velika je razlika 80 i 89 kraj godine kad sam ja došla na faks. Baš zanimljivo da o prošlosti nevažnoj toliko razglaba a treba misliti o budućnosti. Ma dajte
Budućnost je, jelena, briljantna i dogodit će se razglabali mi ili ne. A o prošlosti je baš zgodno razglabat i sagledat stvari iz nove perspektive
Jelena, nisi kupovala bonove od SCa 89te. Al tebi je jednostavno nemoguće nekaj reć. Do sada smo svi osim tebe i jos osobe ili dvije, rekli da nismo mogli. Isto kažu i ljudi iz SCa , i da je to došlo kao pomoć studentima zbog rata. Koliko se sjećam '89. rata nije bilo.
A cijela priča bonovi, studiranje, smještaj kod roditelja ili daleko od njih je krenula kao usporedba s našom djecom koja su sada studenti ili su blizu tome.
O tome što znači osamostalit se od roditelja
cjepidlačenje i tjeranje maka na konac jel '89 ili '91 stvarno nema smisla niti veze
dajte se držite teme, pliz
Očito nitko nema niš za reći na temu - djeca se slabo osamostaljuju u forumskoj populaciji. Iako mislim da to nije istina, samo neke forumašice sa takvim iskustvima nisu više aktivne.
A i mi stare smo obavile naš studentski staž u drugoj državi i drugim uvjetima.
Ne znam kako će biti ove godine, ali ja u svojoj okolini imam djece koja odlaze od kuće - na osnovni studij ili na master. Ili sam okružena takvim, al današnja djeca su hrabra a i imaju puno više mogućnosti nego smo ih imali mi.
Svi do jednog roditelja djece koja su otišla studirati negdje drugdje smo rekli da bi napravili isto da smo mogli, a da ne velim da smo rekli da bi isti tren ponovno otišli studirati. Jednostavno, to je jedan drugi svijet.
Da mogu odmah bih ponovno studirala
Bome, ja se ne bih rado vratila u studenstke dane. Vratila bih se u prve godine staža...Da mogu odmah bih ponovno studirala
Posljednje uređivanje od Peterlin : 26.05.2021. at 11:47
Vidiš Peterlin ja ne bi nikad u prve godine staža, toliko iskorištavanje mladih ljudi u privatnom sektoru, "gaženje", plaća jadni minimalac za jedva platiti podstanarstvo, nesposobni nadređeni koji pojma nemaju o poslu...uf...
Al zato u studentsko doba, učenje, zabava i druženje, studentski život u domu, ODMAH i SAD
I meni je studentsko doba najbolje životno doba, usprkos tome kaj sam živjela s roditeljima i nisam imala bonove
I meni je studentsko doba najbolje životno doba, usprkos tome kaj sam živjela s roditeljima i nisam imala bonove
Posljednje uređivanje od Lili75 : 26.05.2021. at 12:16
I ja glasam za studentsko doba ko najbolje
Ja nisam bila u domu. To je bitna razlika.Vidiš Peterlin ja ne bi nikad u prve godine staža, toliko iskorištavanje mladih ljudi u privatnom sektoru, "gaženje", plaća jadni minimalac za jedva platiti podstanarstvo, nesposobni nadređeni koji pojma nemaju o poslu...uf...
Al zato u studentsko doba, učenje, zabava i druženje, studentski život u domu, ODMAH i SAD
A kad sam počela raditi, bilo mi je ljepše nego sad. Moglo se napredovati u struci, učiti strane jezike, ići na kojekakve tečajeve i stručna usavršavanja, sve o trošku firme i unutar radnog vremena (druga polovica osamdesetih). Jedino mi je žao što nisam uz rad uspjela završiti i drugi faks (novinarstvo) ali to je bila kalkulirana žrtva. Nema veze....
Ja sam mislila da će mi biti najljepše kad završim faks. Imala sam 1000 planova. I završila sam faks u doba rata. Prva plaća mi je bila u vrijednosti 115 njemačkih maraka. Svi planovi su pali u vodu.
Oni koji su diplomirali par godina prije mene, a to bi mogla biti Peterlin, počeli su raditi u dioba Markovića. I vjerujem da im je bilo dobro, bar kaj se tiče plaće. Koliko trajalo da trajalo.
I evo nas opet u prošlosti. No no, lupam se po prstima
moj prvi posao je bio u parizu... 15 mjeseci sa super drustvom, odlicnom placom, prvi put slobodom (studirala doma)
uf, jos se i zaljubila u buduceg bivseg muza
a na temu, moji su jos premladi za odlazak, stariji tek upisuje srednju
ali on mi zasad pari tip koji ce ostati doma studirati
ona vec ne
ali, kako bude, ja bih mozda voljela da mi ostanu doma, a onda odu negdje vani na odredjeno vrijeme, da i to isprobaju
sta ce biti, hoce li se promijeniti moje ili njihove zelje, ili sve ili nista, vidjet cemo
Moji ce vise nego vjerojatno odseliti kad zavrse srednju. Tko zna kamo, ali o tome cemo vjerojatno tek za 8-10 godina.
Inace se slazem da se sve nauci kad zatreba. Ne cini mi se da je potreban neki trening za konkretne stvari, vec samo usadjivanje odgovornosti opcenito, tako da su svjesni sto sve postoji oko njih, odnosno da su neke stvari u zivotu (samo) njihov problem.
Moja ekipa s faksa uglavnom nije imala ni lijevi kotac od auta. Mozda, kroz sve godine, ih je bilo ukupno cetvero koji su nesto vozili. Uglavnom smo izbjegavali voznju jer nismo bili u stanju.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
