moja djeca su kompletno različita, i karakterom i izborima.veliki je sportaš, taj je prije naučio uhvatit i bacit loptu nego pravilno hodat, zaluđen je poviješću, antikom, egiptom, starim civilizacijama, ali je i odličan šahist, ima strašan kliker za fiziku i matematiku.
od pasioniranog plana da studira arhitekturu je odustao pod utjecajuem društva, a na svom društvenom faksu na kojem ga nitko, pa ni on sebe, nije zamišljao, briljira. ko meki maslac na kruh mu ide. studira ne baš popularne smjerovei dok je jedan jaaak nišni, drugi ustvari imam dosta dobru perspektivu - chatbootovi su tehnologija u procvatu a bez njegove struke ne mogu funkcionirati. doduše, informatika mu nije baš zanimljiva sad, ali mozda se predomisli. on kaže da uvijek ima opciju ostati raditi na faksu.

srednji je drugačiji. on voli sport, ali drugog tipa. alternativnije, adrenalinskije. ovi popularni sportivi mu baš nisu napeti. ta je s tri godine naučio voziti bicikl, sa 4 skejt i role. za razliku od starijeg brata duboko mrzi školu, prezire povijest ( jako se mučimo s tim). on je tip koji voli raditi rukama i voli konkretne rezultate svoga rada, a isto ima kliker za matematiku, fiziku, tehnički. i informatiku, tako da on pomaže velikom kad zapne. sad biramo srednju, ali on će u posve drugačoijem smjeru.e da, jezike obožava, dok veliki e solidan, ali niti blizu ih ne savlkadava lako ko srednji.

mali je mali, ali on je umjetnik. u školi je za sad sve pjesmica, ali ima odličan sluh, osjećaj za ritam, ekspresiju... sa devet godina sad tvrdi da će biti kuhar, ali mislim da će ipak ići u nekom drugom smjeru.

tako da, troje djece, iste okolnosti, obožavaju se ali svaki ima svoj put.

i ja sam s time zadovoljna. trudim se ne uspoređivati ih ( na glas, u sebi je već druga priča, ali za to oni ne moraju znati) i podržavati njihove odabire.
tko zna, možda moj lingvist/arheolog prođe bolje nego ovaj koji bi bio programer ili ovaj koji bi bio kuhar. i vice versa.