Stavljam ovo i tu i na vježbačice, mislim da će obradovati i jednu i drugu grupu: https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...inama-15174654
Stavljam ovo i tu i na vježbačice, mislim da će obradovati i jednu i drugu grupu: https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...inama-15174654
Dosla mi je!! 590 str. Negdje sam vidjela da u originalu ima 666![]()
Gotovo dva tjedna mučila sam se s jednom izuzetnom knjigom od koje nikako nisam htjela odustati i drago mi je da sam je pročitala do kraja.
Philippe Lançon: Zakrpan
Riječ je o jedinstvenom svjedočanstvu preživjelog u atentatu na redakciju pariškog časopisa Charlie Hebdo u siječnju 2015., u kojem je poginulo 12 ljudi. Lançon je nekim čudom preživio, ali s užasnom ozljedom - metak mu je raznio donju četvrtinu lica. Uslijedio je višemjesečni boravak u bolnici uz brojne operacije. U ovoj knjizi ih opisuje, ali ne u detalje. Zapravo, medicinskih detalja je razmjerno malo. Ali je puno osobnih promišljanja i prisjećanja, iskrenog opisa vlastitih strahova i briga, a ono što me najviše oduševilo, i zbog čega nisam htjela odustati od knjige iako je teška, brojne su reference na literaturu. Lançon ponovo pročitava Prousta, prisjeća se smrti oca u romanu Thibaultovi (ovo me posebno oduševilo jer jako volim tu knjigu), povlači razumljive paralele s Mannovom Čarobnom gorom, prije operacija čita Kafkina Pisma Mileni. I još mnogo toga. Ali najviše me oduševilo kad je, nakon jedne od operacija, samog sebe podsjetio na Erica von Stroheima u "Velikoj iluziji".
Kako rekoh, teška knjiga, ne baš ugodna, ali zaslužuje malo više napora, zaista je posebna.
https://www.jutarnji.hr/kultura/knji...nizma-15174654
Festival knjiga o planinama, svibanj, Samobor.
Angie i svi koji ste preporucali Tri od Drora Misanija - hvala! Koji gust! Ne ispusta se iz ruku! Procitala sam je u roku keks. I preporucam dalje!
Morning Star ubola na eng. Kao necu bindzat serije, a vidi me sad, bome sam se navukla ma knausgaarda i vise nego na ferrante.
Čistom slučajnošću do mene je došla autobiografska knjiga Mire Furlan, za koju su u knjižnicama liste čekanja od 30-40 rezervacija.
Dakle, knjiga je genijalna, totalno uvlači čitatelja u nju, jako, jako je dobro pisana i čitajući je, ne mogu ne pomisliti - kako je to pametna i talentirana žena bila, a kako ju je ovo naše podneblje zgazilo i šutnulo
Osnovna stvar koja upada u oči - ona nije bila književnica, nikad, a piše i izražava se u maniri pravih majstora književnosti, bolje od mnogih "pravih" pisaca.
Uglavnom - ako uspijete doći do knjige, obavezno pročitajte! Ne kao tračeve iz kazališno-filmskih krugova onog vremena, nego kao pravu, zrelu autobiografsku knjigu.
Drago mi je čuti da ti se sviđa - srećom frendica ju je kupila pa ne moram u gužvu. Mira nije baš moja generacija al nije ni daleko, tak da neke stvari pamtim
Ja progutala morning star za vikend.
Kao sto ste vjerojatno vec procitale, radi se o vise naracijskih linija od kojih su nege blago tangentualno povezane, ali zbilja kao da nisu (zasad), i sve to u vrijeme pojavljivanja nove zvijezde na nebu, uz poneke neobicne i nadnaravne dogadjaje.
Njegov stil je i dalje tu, minuciozni opisi dnevnih radnji i unutarnjih stanja, likovi su mi zanimljivi, iako vecina muskih likova kao da je sam knausgaard
Zanimalo me je kako ce se raspetljati, hoce li naracijski povezati linije na kraju i dati neko konkretnije znacenje astronomskom dogadjaju, ali nije
Bila sam malo ljuta ali sam se onda sjetila da je ovo prvi dio petoknjizja
Neki naratori su se pojavili samo jednom pa mi nije bilo jasno koje je sad tu znacenje, da nije samo ubacio neke svoje skice za price koje nije nikad iskoristio…
Meni se svidjelo, ja njega jako volim i njegov stil me skroz uvuce, meni je totalno page turner
Iako moram primijetiti da ovakva knjiga mozda nije bas za petoknjizja od preko 3000 str… osim sto trazi jako puno strpljenja od citatelja jer imas nekoliko fabula i misterioznih zapleta, nije biografsko stivo - zbilja sumnjam da cu se sjecati stvari iz 1. dijela dok izadje drugi, a kamoli zadnji
Petoknjizje !!!! Koji sam ja naivac, lol, mislila sam da je to samo jedan roman. Ah... ne znam bas hocu li u takvu novu obavezu.
Ja bih najradije pričekala da ih nekoliko bude spremno, pa onda navalila redom...
E super! Bas sam se mislila uzeti ili ne uzeti ovu knjigu. Miru Furlan jako volim pa se nisam htjela razocarati citanjem. Sad cu je uzeti
Nedavno sam procitala knjigu koju je tu netko preporucio i detaljnije opisao, Kad je Nina znala. Knjiga mi je bila jako zanimljiva za citanje. Al me cijelo vrijeme mucilo je li taj Ninim kasniji zivot zaista tako izgledao (u kojem slucaju mislim da nije trebalo o tome pisati), ili nije, tj. pretjerano je opisan (u kojem slucaju isto mislim da nije trebalo toliko pretjerivat).
Sad citam Planetu Dvoriste od Olivere Balasevic. I prema tome sam bila skepticna, ali skroz toplo i njezno pise, uzitak mi je citati je. Zapravo me njen stil i izrazi jako podsjecaju na Balaseviceve. Jos cu zakljucit da mu je pisala pjesme :D u ovoj knjizi pise samo o svom djetinjstvu na Planeti Dvoriste. Simpaticno je i jer smo mi imali slicam takav Dvor, a jedan prijatelj od mog rodjaka je isto napisao knjigu o tom nasem dvoru u slicnom tonu - doduse mislim da je ta knjiga ostala samo na njegovom rukopisu.
I od mene preporuke za autobiografiju Mire Furlan, upravo čitam. Bolna, dirljiva i prekrasna knjiga.
I velika sramotna mrlja na našem društvu.
Tko voli poeziju (meni dolazi na mahove), naletila sam na jednog britanca koji mi je super a zove se Ian Duhig,
bas mi pase, neopterecen, razigran, logorejican, bez puno filozofije, ja ga citam od jucer i ne mogu prestati
Ali Smith 'Proljece'. Not my cup of tea, necu joj citat druge, smorila me, nije me zahaklala.
Posljednje uređivanje od ina33 : 04.04.2022. at 16:50
Trevor Noah - Zločin rođenjem
Fascinantna autobiografija južnoafričkog stand up komičara rođenog 1984. kad je seksualni odnos između bijele i crne rase doslovno bio zločin. Njegova crna majka je fascinantan lik, reklo bi se k'o iz romana. Shvatila sam da o aparthejdu ne znam baš ništa, puno su mi pomogli ovi humorom protkani zapisi da shvatim neshvatljivo. Saznala sam kako se živi u J. Africi, gradnji soba (ne kuća), religijama, plemenima, javnom prijevozu, obiteljskom nasilju... Jedna od najluđih anegdota je storija o plesnoj skupini s kojom je nastupao kao DJ, i zvijezdi te skupine koji se zvao, ni manje ni više nego Hitler. I onda dobiju poziv za nastup u židovskoj školi. Ups.
Joj, hvala, ovo bi mi moglo bit zanimljivo, a Trevora Noaha škicnem koji put i uvijek mi se čini pametno to kako se šali, nema toliko roasta tj. tog američkog humora ala Oscari koji je meni enivej teško shvatljiv/probavljiv i pored njega mogu samo proć ala "ok, ovo je kulturološki različito, ajde neka prođe pa da vidimo tko je nominiran". DJ Hitler OMG, već zamišljam Trevorov glas kako to priča.
Ja čitam Noru Verde "Moja dota". Nakon "Proljeća" koje me ostavilo hladnom, ovo mi je ko dolazak doma. Super me iznenadio i razniježio tekst one talijanske molitve koja se govori za grmljavine (na dalm. otocima gdje nema gromobrana pa moš samo molit) - nisam znala što kažu u drugoj kitici, sad sam skužila da je riječ "saeta" - strijela. Santa Barbara e San Simon, libere me de sto ton...
Posljednje uređivanje od ina33 : 06.04.2022. at 11:07
"Zločin rođenjem" je izvrsna knjiga, spominjala sam je i ja prije par mjeseci. To kako je opisao mamu zbilja je fascinantno, mama je zapravo glavni lik knjige.
Ova epizoda s Hitlerom zapravo je ispričana u kontekstu obrazovanja, koje domicilnom ili "obojenom" stanovništvu jednostavno nije dostupno. Ne uče dovoljno ni o povijesti, ni o kulturama, samo osnovne stvari. Zato je i bilo moguće da dođe do takve situacije.
Meni je bilo jezivo kad je opisivao očuhovo nasilje, i kako mama nije mogla dobiti praktički nikakvu zaštitu od policije. Nekako me podsjetilo na slične situacije u našoj zemlji![]()
On je baš onako na ženskoj strani, sad se nedavno osvrtao i na Kanyea i Kim i rekao što je Kanye radio Kim, a ona je Kim Kardashian. Znači, ta situacija je još uvijek globalna, možda u tipa Švedskoj, Norveškoj i Finskoj nije. Te knjige ima po knjižnicama? Pretpostavljam da se do nje može brže nego do Furlaničine, da to nije takva mission impossible?
Ima je po knjižnicama, nije problem dobiti je.
Linda Bostrom Knausgard - Oktobarsko dijete
Ne znam jel mi roman dobar jer znam pozadinsku priču kroz sve Knausgardove knjige, odnosno bi li mi bio dobar da ne znam kontekst. Pa se onda pitam jesam li nepravedna prema Lindi jer je sudim kroz prizmu poznatijeg (bivšeg) supruga.
Kako god, uživala sam u čitanju.
Posljednje uređivanje od chesil : 12.04.2022. at 20:53
Erika Fatland: The Border (nije još prevedeno, koliko mi je poznato).To je nastavak knjige Sovietistan (ima i prevedeno, tanja_b je ovdje napisala odličan osvrt, ali nisam se uspjela dočepati hrvatskog izdanja, pa sam našla epub na engleskom). Sad sam u potrazi za trećom knjigom iste autorice: High (o Tibetu i susjednim zemljama) ali još nisam uspjela. Vrebat ću to i dalje.
Da prijavim pročitano.
Sheila Heti - Majčinstvo
Promišljanja žene koja se bliži 40.-oj, u stabilnoj vezi, o tome imati dijete ili ne. Ovo nije klasični roman, više lamentiranje i filozofiranje o tome što je žena ako nije majka. Meni malo zamoran, i ostavlja mi osjećaj da ako netko uistinu ne želi biti roditelj, da je pomiren s tom odlukom na način da ne mora o tome napisati više od 200 stranica.
Darko Cvijetić - Schindlerov lift
Život u neboderima Prijedora prije i poslije rata kroz portrete susjeda. Upečatljivo i potresno.
Annie Ernaux - "Godine"
Ne pamtim kad mi se dogodilo da knjigu od 200 stranica čitam dva mjeseca. I da to nije zato što je knjiga loša pa je sporo čitam, već je toliko dobra i genijalna da me svaki dan odnese u toliko rukavaca koje poslije istražujem i o kojima razmišljam... vjerojatno bih je mogla čitati još dva mjeseca i svejedno bih bila opčinjena.
Zahvalna sam svima vama koji ste već pisali o njoj, zbog vas sam je i uzela u svoje ruke.
Pružila mi je predivne trenutke prisjećanja na mog pokojnog oca i njegove priče o odrastanju u svijetu nakon Drugog svjetskog rata. Iako ga je od Annie dijelila i geografija i spol i društveno uređenje i neposredna iskustva, sličnosti koje su se pomaljale sa stranica ulazile su ravno u moju dušu kao dragocjene minijature iznova (pr)oživljene bliskosti i sjećanja. Na spomen Radio Luxembourga, koji je mom tati (kao i drugim glazbenicima poput njega u to vrijeme) bio prozor u svijet i kojeg je rado spominjao u kasnijim reminiscencijama, srce mi se otopilo poput karamele zasoljene neumitnošću vremena koje teče i teče, a ljudi poput Annie ga nekom magijom zarobe u riječi i poklone nam ga desetljećima kasnije.
I svoju sam mladost, djevojaštvo, srednje godine pronašla na ovim stranicama, filigranski posložene u bravuroznu kreaciju koja je i priča i povijest i sociološki ogled i filozofska rasprava i sve u jednom i jedno u svemu. I da nema ničega u ovoj knjizi, osim zadnjih stranica posvećenih furioznoj interpretaciji našeg konzumerističkog društva, već bi i to bilo sasvim dovoljno da u moje životno čitateljsko iskustvo ovu knjigu upiše velikim slovima. A kad se ogrnem cijelom knjigom, mogu samo reći -maestoso, Annie. Zavoljeh te preko knjige toliko da te zovem imenom, poput prijateljice.
I jedno razmišljanje, zapravo upit za vas: Imamo li u našoj književnosti knjiga koja opisuju zadnjih 50-70 godina na donekle sličan način? Rado bih ih čitala. Hvala.
Teško. Kao prvo, Annie Ernaux je neponovljivakao drugo, u našoj književnosti slični prikazi se neizostavno vrte oko političkih prilika za vrijeme i neposredno nakon rata ili se fokusiraju na kraće vremensko razdoblje.
Ali, evo, pretragom knjiga pročitanih u zadnjih 15 godina, mislim da je najbliže tome što tražiš "Sloboština Barbie" Maše Kolanović (odrastanje 80-tih, ispričano iz perspektive igre skupine djevojčica iz Novog Zagreba). Malo širu sliku daju neki romani Ludwiga Bauera (prvo mi pada na pamet "Kratka kronika porodice Weber", ali u tom smislu preporučljiv je i autobiografski roman "Toranj kiselih jabuka").
Općenito, knjige koje prikazuju određen vremenski raspon najčešće tematiziraju jednu osobu ili jednu obitelj i njihovu specifičnu situaciju, pa ih se društveno-povijesna zbivanja usput dotiču. Annie Ernaux je neponovljiva i posebna baš zato jer je uspjela individualnu povijest potpuno podrediti kolektivnom sjećanju.
Izvan književnosti, na pamet mi pada beogradska tv-serija "Grlom u jagode"kao i većina knjiga, i ona je fokusirana na skupinu likova u određenom gradu, ali svaka epizoda smještena je u određenu godinu, i na kraju se nabrajaju događaji koji su je obilježili, što daje osjećaj univerzalnosti sadržaja.
Padaju mi na pamet dvije knjige od Ratka Cvetnića, koje bi skupa možda odgovarale tvojoj potrazi, iako nemaju veze jedna s drugom- Blato u dvorištu (svojevrsni presjek hrvatske povijesti 20. st. kroz kronologiju jedne zagrebačke građanske obitelji) i Polusan (80-te, raspad Jugoslavije, i relatnivno simpatični glavni junak koji se potuca i traži prilike za sebe).
Pročitala "Kad je Nina znala" od Davida Grossmana. Nije mi sjela, svi su mi likovi bili antipatični, sve previše patetično i neuvjerljivo, naprosto se nisam mogla uživjeti u toliku količnu drame i sudbonosnog prokletstva i idealizma, iako znam da je nastalo na temelju istinite priče (pokriva lice dlanovima), ispričanu na taj način. Možda bi mi Kišov dokumentarac na tu temu više sjeo. Mislim da mi je ovo prva Grossmanova knjiga, imam doma onu "Konj ulazi u bar". Ne znam.
Posljednje uređivanje od ina33 : 27.04.2022. at 14:44
Novo prevedeni roman Amosa Oza, "Poznati ženu", donekle me razočarao. Dobro je pisan, ali mi poanta cijelo vrijeme izmiče. I tako mi je, negdje od sredine knjige, postalo jasno da glavni lik neće ništa spoznati, a a i dijelovi o tim "ženama" u njegovom životu ostali su mi nekako promašeni, pa sam samo privela čitanje do kraja.
Inače jako volim Ozov stil pisanja, nekako smiren, fokusiran, i rado čitam dosadne opise svakodnevnih aktivnosti ni po čemu posebnih likovaali ovdje je toga bilo previše čak i za moj ukus.
Više mi se dojmio roman nizozemskog autora Tommyja Wieringe "Sveta Rita". Ono što je isprva započelo kao pomalo dosadna priča o luzerima u seoskoj provinciji negdje uz njemačku granicu, pretvorilo se u nevjerojatno tužnu priču o gubitku i nedostajanju svega (bliskih ljudi, smisla života, ljubavi, čega god). Nije baš knjiga za razbibrigu, ali stvarno me dirnula.
tanja_b, hvala za preporuke.
Dota, ako nisi čitala, potraži ovu knjigu: https://znanje.hr/product/bijelo-se-...vedeset/415861 Autorica je Slovenka, ali u ono vrijeme to je bila ista država. Pisalo se o toj knjizi na forumu, ali mislim da je to bilo "prije tvog vremena".
Peterlin, hvala i tebi na preporuci. Pišem u tekicu
Sad čitam Miru Furlan -"Voli me više od svega na svijetu". Počela sam je ranije, ali me neka druga literatura "omela", pa sad nastavljam. Mislim da će i ona biti na tragu ovoga što tražim, pa i nju spominjem, ako nekoga zanima.
Marie Aubert 'Odrasli ljudi' - meni je sjela, progutala sam je.
I ja sam je progutala u jednoj večeri, preporuke.
Sad čitam Teoriju čudnovatosti, po preporuci tanje b, uživam. Čitam je polako, da mi što duže traje.
Zbog ove knjige sad silno želim ponovno otići u Prag
U zadnjih par mjeseci sam pročitala nekoliko sjajnih knjiga, sve redom preporuke s ovog topica.
Toplo preporučam knjigu „U zemlji plemenitih ljudi“ Hrvoja Rupčića. Radi se o putopisu, putovanju motorom po Iranu, odnosno diljem drevne Perzije. Iako autor nije književnik, već rock-glazbenik, prekrasno je opisana ta zemlja i njeni ljudi, nevjerojatno ljubazni i susretljivi.
Još malo Irana.
Ivan Đogić: „Iran u prezentu“ (nagrada za najbolji putopis 2021.) Autor je mladi čovjek koji već nekoliko godina živi i radi u turizmu u Iranu kao turistički vodič za strance. Oženjen Irankom, tako da ima uvid u iransko društvo iznutra. Osim prikaza iranskog društva, kulture, povijesti, zemljopisa, razbija predrasude o Iranu, Irancima, šijitima, Islamskoj republici, Perzijancima. Ukratko, Iran za pčetnike. Iscrpno, jezgrovito,a opet jednostavno i zanimljivo. Preporučam.
Haska Šijan: Iza leđa
Ne postoji bolje vrijeme od sadašnjeg za čitanje ove knjige, objavljene prvi put 2019., i radnje smještene u 2015.-2016. godinu, u vrijeme dok je rat u Ukrajini bio "samo" ruska aneksija Krima i separatisti u Doneckoj oblasti. Kroz viđenje mlade žene Marte, koja je upravo svojeg partnera ispratila u vojsku, i kroz njezine unutarnje monologe (cijela knjiga je u stvari dugačak unutarnji monolog!) dobivamo vrlo oštrouman prikaz ukrajinskog društva, iscrpljenog korupcijom i jalovim nacionalizmom, u kojem se slave vojnici koji ratuju na istoku i pomaže se izbjeglim obiteljima, ali se istovremeno prezirno gleda na pridošlice s istoka zemlje koji govore ruski (jer se ukrajinski ondje nikad nije ni govorio u tolikoj mjeri kao na zapadu). Frustrirana u situaciji novovjeke Penelope, Marta se pokušava uživjeti u novu ulogu, volontira s drugim ženama iz firme, ali pritom samo opaža još više besmisla i nelogičnosti oko sebe.
Isprva sam nevoljko čitala ovu podulju knjigu s dugačkim poglavljima i dugačkim rečenicama, ali kako sam odmicala dalje, sve sam više shvaćala koliko je ova knjiga izvrsna. Po stilu donekle podsjeća na Horakovu i njezinu "Teoriju čudnovatosti", ali dok je Ada smještena u relativno siguran Prag i nema većih frustracija od besmislenog posla, Šijaničina Marta nalazi se u nestabilnijoj zemlji u situaciji koja samo što ne eskalira (a eskalirala je, to svi na žalost znamo, 6 godina kasnije od vremena radnje ovog romana). Ako imate strpljenja za dugačke rečenice (koje preporučujem ne preskakati, zbog briljatnih zapažanja u svakodnevnim situacijama), svakako preporučujem!
baš zvuči zanimljivo, a ovaj citat na linku koji si stavila me baš nasmijao, sve je pobrojala
i razumijem šta hoće reć, a to je i meni u zadnja dva mjeseca interakcija s nekim izbjeglicama bilo teško za progutati, kako su vodili život kao moj, posao, djeca vrtić škola, biće i roditeljski forum
i onda odjednom puf!
Posljednje uređivanje od tangerina : 09.05.2022. at 15:30
Leila Slimani - U zemlji drugih
Prvi dio trilogije 'Rat, rat, rat' francuske književnice u kojoj romansira povijest svoje obitelji. U prvoj knjizi glavni lik je temeljen na njezinoj baki koja se za vrijeme Drugog svjetskog rata zaljubila u marokanskog vojnika i nakon rata otišla iz Alzasa živjeti u potpuno stranu joj zemlju. U kojoj ubrzo počinju nemiri jer Marokanci žele nezavisnost od francuskih kolonijalista.
Lako se čita, donosi puno zanimljivih detalja o životu 50.-ih u Maroku, položaju žena, ulozi Europljana...
Ali, ali... nekako sam očekivala više, nije ostavila wow efekt na mene, a baš sam mislila da hoće. Naglašavam, knjiga je dobra, samo su moja očekivanja bila previsoka.
Tomislav Šovagović: Spremište Trešnjevka
Pojava ove knjige isprva me razveselila. Uspomena iz djetinjstva opisano je i objavljeno mnogo, to je popularna tema zadnjih godina, naročito 80-te godine su u modi, ali na opis djetinjstva na Jarunu 80-tih još nisam naišla u literaturi. Nešto mlađi od mene, autor opisuje doseljavanje na Jarun 1985., na dobro mi poznatu lokaciju, i život tih dana, uz puno poznatih detalja - od legendarnog kafića "Medeni" na Hrgovićima, odlazaka u kupovinu na Remizu jer bliže nema dućana, do pizzerije "Edo" i knjižnice Staglišće. Iako smo autor i ja išli u različite osnovne škole (jer su Hrgovići bili granica), ipak mi je puno toga bilo jako poznato. I iako ne pamtim te godine po dobrom (prvenstveno zbog obiteljskih okolnosti), veselilo me čitati uspomene iz istog kvarta i istog vremena i podsjetiti se nekih detalja.
Ali prvi ushit zbog prepoznavanja ubrzo je zamijenilo nezadovoljstvo zbog autorovog nemogućeg stila pisanja. Onako, kao štreber u 7. razredu, koji se trudi navesti svaki detalj o temi koju spominje, a naročito je to izraženo u poglavljima o stricu Fabijanu Šovagoviću. Ok, ima razloga biti ponosan na takvog strica, tko ne bi bio, ali navesti režisera svakog njegovog filma kojeg usput spominje ipak je pretjerano. Dakle, rečenice su nezgrapne, često okolišaju s poantom i cilj im je navesti što više detalja i asocijacija, a poanta priče često ostane visjeti u zraku.
A zadnja poglavlja su mi bila upravo neprobavljiva. Ok, razumijem da imamo različite uspomene na politička previranja krajem 80-tihali poglavlje "Šesnaesterac povijesnih zbiljnosti", koje bi moglo nositi radni naslov "Kako sam vidio Franju Tuđmana uživo kako osniva hadeze upravo u trenutku dok me trener izbacuje iz kluba jer loše branim" je očajno loše napisano. Kao i poglavlja koja slijede. Šteta, jer u toliko loše opisanom sadržaju, rijetke zanimljive i zgodno opisane epizode ostale su potisnute i brzo se zaborave.
Andrija Škare: Novi dio grada
Da se nadovežem na svoj prošli post: Tomislav Šovagović bi trebao pročitati ovu knjigu da vidi kako se piše kvartovska proza
Postat ću ljubomorna na stanare Novog Zagreba što imaju kvartovskog autora ovakvog kalibra.
Zanimljivo, i Šovagović i Škare su iste profesije (završili novinarstvo), generacijski su tu negdje (Škare je 5 godina mlađi), ali Škare je neusporedivo bolji pisac. Njegove rečenice su prirodnije, u malo riječi iskažu više nego Šovagović u cijeloj priči. Odlični opisi atmosfere odrastanja u kvartu. I iako "Novi dio grada" nije autobiografska proza (nigdje nema tome ni traga), ipak se kroz sve priče osjeća vlastito iskustvo odrastanja u Utrinama.
Evo samo jednog primjera dočaravanja atmosfere:
Ne sjećam se više jesam li pisala na ovoj temi, ali i Škarin roman "Dva prsta iznad gležnja" iznenađujuće je dobar za prvi roman autora koji inače piše priče. Tako da preporučujem i njega.Znači, parovi. Izlet. Mutava lipanjska nedjelja, nekako u limbu, previše blizu lijevoj strani kalendara da bi je se doživjelo kao pravi, pošteni i zasluženi odmor, a opet dovoljno naslonjena na desnu da već miriše na pravo, zrelo ljeto i sve što ono nosi.
Već sam je bila čitala ranije, u trudnoći (znači 2005.) ali sam je odložila za neko drugo vrijeme, iz čistog praznovjerja (tko je čitao i došao do dijela kad trudna Mumtaz aka Amina ide na gatanjeznat će o čemu pričam). I to vrijeme je napokon došlo sad, a godinama sam je mjerkala na polici... No znajući koliko mi za nju treba vremena i koncentracije, nikako da je se primim. A Booker of Bookers defiitivno zaslužuje i vrijeme i koncentraciju. Remek djelo. Dakle, Salman Rushdie, Midnight's Children. Roman o stvaranju države, traganju za identitetom, obiteljska saga, psihološki roman, a povremeno i parapsihološki
, sve u jednom. Rushdie piše fenomenalno, svaka rečenica je nabijena značenjima, ponekad to čini gomilajući po tri riječi jednu za drugom, što na prvu izgleda kao nabrajanje ali definitivno kreira dojam. Ja sam oduševljena, ali i inače volim indijsku povijest i književnost, koliko god me uvijek na početku zastraši svojim preobiljem svega. To je jednostavno takav kontinent
![]()
Posljednje uređivanje od Angie75 : 20.05.2022. at 08:33
Omg sad kad vidim svoj post, smiješno mi je. Sav natiskan, kao uostalom i knjiga o kojoj je riječ![]()
[QUOTE=Angie75;3239189]Omg sad kad vidim svoj post, smiješno mi je. Sav natiskan, kao uostalom i knjiga o kojoj je riječ[/QUOT
Pusa smajlic. Ja sam na suprotnoj strani, nisam se makla od, bas si to robro rekla, 'zastrasivanja preobiljem' pa se drzim zasad skandinavaca i norvezana, vitice i nanizanke volim samo kad ih sama nizem.
Posljednje uređivanje od ina33 : 23.05.2022. at 18:13
Joj, ja sam je davno pocela, i odlozila, iako sam vidjela da je izvrsna knjiga. Jednostavno nisam bila u stanju u tom trenutku joj dati duznu paznju. Budem joj se vratila.
Ja sam u nekoj poetskoj fazi i gutam poeziju, nasu, stranu, suvremenu americku, bas gustam. U medjuvremenu sam procitala i How to read a poem Terrya Eagletona, izvrsna knjiga, obozavam ga.
Posljednje uređivanje od jennifer_gentle : 20.05.2022. at 20:54
Ovo je pet finalista tportalova izbora za najbolji hrvatski roman - tportal
Od spomenutih pet finalista, pročitala sam dva romana (Zemlju bez sutona i Moju dotu), oba su izvrsna![]()
Pročitala sam Ženu iz prodavaonice mješovite robe, po anamarinoj i tanjinoj preporuci i slažem se s njihovim recenzijama.
Sad dovršavam Zafonovu zbirku priča Grad od pare. Otkad sam progutala sve njegove romane, prije kojih 5, 6 godina, do danas, promijenila sam mišljenje o njegovom stilu pisanja, nekako je previše... kićen, ne znam kako bih to drugačije rekla. Što me čudi za pisca koji je radio kao novinar.
Ezan, Ivana Sojat. Dojam...ne znam reci. Svaka cast na izgradnji takvog svijeta, al su me smarali turcizmi u kombinaciji s mojim nepoznavanjem povijesti Zato mi je bio bolji prvi dio u kojem je vise opis djetinjstva tog malog poturice, nego drugi dio s bitkama. Meni srednje, uz kraj borba da ne odustanem.