Javier Cercas - Zakoni granice
Priča o maloljetnoj bandi koja je harala španjolskim gradićem 70.-ih. O mladiću koji je od člana bande postao odvjetnik. Nije mi se baš svidjelo.
 |
|||
|
|
|||
Javier Cercas - Zakoni granice
Priča o maloljetnoj bandi koja je harala španjolskim gradićem 70.-ih. O mladiću koji je od člana bande postao odvjetnik. Nije mi se baš svidjelo.
Niotkuda s ljubavlju - Đorđe Matić. Jedva se probijam, na rubu sam da odustanem.
Trevor Noah - Zločin rođenjem (u audio formatu) - odlična.
I ja sam ga pročitala, ali meni nije bolji od Prometejevog sina. Naprotiv, prvih stotinjak stranica me nisu uvukle i točno se sjećam trenutka kad sam pomislila e, ovo je sad priča. Ostalo potpisujem.tanja_b prvotno napisa
Pročitala najnovijeg Juricu Pavičića, "Mater dolorosa". Priznajem da sam kupila knjigu na FSK samo zato da mi se autor može potpisati u nju
I nisam razočarana kupnjom, roman je izvrstan (bolji od Prometejevog sina), ali ne treba ga čitati kao krimić, kako je najavljivan po žanru. U stvari, krimi-zaplet je samo povod za pisanje o Splitu, njegovim stanovnicima, obiteljskim običajima, atmosferi u gradu nakon turističke sezone. Najbolja poglavlja bila su ona u kojima se pripovijedanje vraća u prošlost i opisuje pozadinu nekih situacija. Sama krimi-priča i nije toliko zanimljiva, i prilično brzo je jasno što se dogodilo, pa istraga i nije važna. Važnije su reakcije ljudi potom. A te reakcije su, kao i u stvarnom životu, često nepredvidive, i zato sam roman, kako se primicao kraju, sve teže ispuštala iz ruke. Na kraju sam ga i prebrzo pročitala.
Od novih izraza koje ću zapamtiti ističe se "tupi brav"iako ni "bjelanjak" nije loš.
Napomena: ne čitajte unaprijed kritiku romana u Jutarnjem listu objavljenu prije par dana jer kritičarka do u detalje prepričava sve što se dešava do kraja romana, a to uopće nije fora
Također moram primijetiti nešto što sam primijetila i kod Prometejevog sina, a to je urednička lijenost (ili možda preveliko uvažavanje autora): ima nekih stvari koje se nepotrebno ponavljaju, sitnih nedosljednosti u pripovijedanju, kao da nije pročitano s koncentracijom.
A sad čitam novu Elisabeth Strout, Lucy by the Sea i već sam unaprijed oduševljena jer sam potpuno subjektivna kad se radi o ovim knjigama. Ponovo Lucy i William! U lockdownu! U Maineu! U iznajmljenoj Oliveinoj kući!
Nisam još došla do toga, ali čitala sam da se u knjizi pojavljuje Isabelle (iz Amy i Isabelle), a čak i, dame i gospodo, sama Olive Kitteridge.
Ne znam jesmo li to spominjali, ali mislim da je u Prometejevom sinu napisao je da se maginje beru u proljeće. Vjerojatno ni urednik ne zna ako je muško, to žene uglavnom beru za marmeladu. Pravo gradsko dite.
https://www.tportal.hr/kultura/clana...vnost-20221006
Jako mi je dragožena fantastično piše, originalno i neponovljivo!
Upravo pročitala. Bila sam li-la nakon svih vaših dojmova i nisam je još uzela, sad bome hoću
A sad se nekad beru, jel da? Znači isplatilo bi se sad do Kozjaka - samo tamo znam da ih ima uz put - a predobre su mi
Sad, da, al mislim da ih ima sve do kraja 10.-toga.A sad se nekad beru, jel da? Znači isplatilo bi se sad do Kozjaka - samo tamo znam da ih ima uz put - a predobre su mi
Posljednje uređivanje od ina33 : 06.10.2022. at 22:22
Neee, prerano je za maginje. One su poznate kao božićno voće, ali realno, studeni je njihovo vrijeme.
Annie Ernaux je dobila Nobela[emoji3590]!
Sent from my iPhone using Tapatalk
Naisli na njih uz Kanal Sv. Ante. Definitivno jos nisu sazrile (tu i tamo pokoja).
Od knjiga sam procirala Bjegune Olge Tokarczuk - niz vlastitih promisljanja o putovanjima i prica nekih drugih putnika. Neke od prica su u nastavcima. A dosta motiva se provlaci kroz razne price. Jedan od najbitnijih motiva je prezervacija organa i tijela - od tih dijelova knjige mi je bilo pomalo mucno (preslikoviti opisi), al sve u svemu mi se jako svidila knjiga.
Sad citam Fiziku tuge od Georgia Gospodinova. Lako se cita i zanimljiva mi je. Al zapravo mi se me svidja bas, ne uspijevam se uzivit. Jedino sam procitala u zahvalama da je zavrsio pisanje te knjige u Splitu, gubeci se u Dioklecijanovim podrumima, to mi je simoaticno jako.
Slabo stižem pisati na Rodi no zahvaljujem na svim preporukama...lista za čitanje mi je sad već jako duga
I ja se jako veselim Nobelu za Annie Ernaux, pisala sam već tu koliko me se dojmila
Od mene stiže preporuka za knjigu Bernardine Evaristo: Manifest .
Razgalila mi je srce. To je knjiga koju bih preporučila svakoj mladoj osobi, svakoj osobi u kreativnom zanimanju...ma, zapravo, preporučila bih je svima
Od drugih knjiga čitanih zadnjih mjeseci, izdvajam ove dvije:
- za ljubitelje filozofije (a može i za ostale, knjiga se lako čita): Izvrnuti svijet: kako nam filozofija pomaže da se uspješno nosimo sa zlom - Remko van Broekhoven
- o ovoj ste vjerojatno već pisale; ja sam je tek sad pročitala, u jednoj večeri; i bila je poput toplog, mirisnog, dašak oporog čaja, uz igru vatre u kaminu i snijeg što pršti iza prozora, mirno i tiho, da potraje u sjećanju: Čitav jedan život - Robert Seethaler
Živite li vi u knjizi dok ju čitate?
Znam da ja živim, ali uglavnom mogu i druge stvari raditi uz čitanje, no jutros sam baš prekrdašila.
Kraj mene kava, čaša vode, krafna i knjiga. Popijem kavu, uhvatim krafnu za pekmez, ne mogu se dignuti oprat prste, jer čitam, pa polijem vodu po prstu, iznad prazne šalice za kavu, ne prekidajući čitanje.
I pružim ruku da otpijem kavu i tek kad mi voda smoči usnice, shvatim što radim. Majica i nije jako mokra
A pri tome sam čitala samo lektiru za 7.razred, kad vidim knjigu, ja čitam.
Dok mi je knjiga u ruci, ne jedem i ne pijem, a kad pročitam ovaj Betin opis, mogu se samo nadati da to ne rade ni ostali korisnici knjižnice
Ne idem u knjiznicu od kad je korona. Kupujem knjige, dok mogu.Dok mi je knjiga u ruci, ne jedem i ne pijem, a kad pročitam ovaj Betin opis, mogu se samo nadati da to ne rade ni ostali korisnici knjižnice
I da, ni jedna knjiga nije ni malo oštećena mojim postupcima. Previše volim knjige.
rade, radeDok mi je knjiga u ruci, ne jedem i ne pijem, a kad pročitam ovaj Betin opis, mogu se samo nadati da to ne rade ni ostali korisnici knjižnice
u svoju obranu - fakat pazim da ne zasvinjim knjigu, bilo da je moja ili iz knjižnice, svejedno.
Ne jedem i ne pijem. To je loše ne samo kad je čitanje u pitanju, nego i kad je jelo u pitanju. Kad čovjek jede, trebao bi raditi samo to. Nikakva knjiga, televizija i druge smetnje. Natrag na čitanje - paralelne aktivnosti (jelo, piće, tv) mi ruše koncentraciju, pa imam osjećaj da sve nekako čitam "s frtalj guzice", pa nakon samo par stranica pojma nemam što sam pročitala. Na sličan način mi smeta umor, pa zadnje vrijeme baš i ne čitam ništa što bih ovdje prijavila. Mislim, mogu s pol mozga čitati krimiće i ljubiće, ali nikakvu ozbiljnu literaturu. Bolje mi je da se samo odmaram.
Ha, svatko prema svojim mogućnostima i prilikama. Da kupujem sve knjige koje želim pročitati, stan bi nam bio zazidan knjigama. Već i ovako ih imamo previše, stalno se nekih želim riješiti, pa nikako.
A ne jedem ni nad vlastitim ni nad posuđenim knjigama. Razlog je i ovo što Peterlin spominje. Kad jedem - jedem. Kad čitam - čitam.
Ja definitivno pijem kavu dok citam
Posljednje uređivanje od Jadranka : 21.10.2022. at 14:01
Eh, da, ja sam prije znala čitati dok peglam. Pustim audio knjigu i udri.... To sam radila dok su djeca bila manja, a više veša koji je trebalo peglati. Otkad sam nabavila kombiniranu perilicu sušilicu, ne peglam više često, pa mi se ne isplati za tih pol sata tjedno koliko mi treba da opeglam muževe košulje. Ostalo samo slažem. Inače, probala sam si pustiti audio knjige u autu, ali nije dobro - za vožnju mi treba puna koncentracija, pa mi ne paše audio knjiga. Radio je druga priča, ali uvijek biram stanice na kojima su vijesti i stanje na cesti. To podnosim.
Probaj s publicistikom ili podcastima, beletristiku ni ja ne mogu, ali ovo drugo mi je super.
A propos svetogrđa - knjige iz knjižnice pazim, svoje ne pazim. Svoje zapravo dosta i dijelim, imam ograničen bibliotečni prostor, alergična sam na prašinu, na festivalima namjerno ne skupljam potpise pisaca, sve u cilju da sam "bibliotečno protočna" i da nisam knjižni "attachment parent", tj. da nema tog "attachemnta", tj. da je količina uvijek jedan te isti ormar, ostalo dajem naokolo nakon što pročitam. Ne znam koju knjigu bih sačuvala za sebe za "vijeke vjekova", toga je vrlo malo, a u to spadaju možda neki vodiči, neka lokalpatriotska poezija, neka stručnareferentna literatura . Nisam od ispisivanja rečenica s lijepim značenjima itd.
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.10.2022. at 19:18
Kad je knjiga dobra, hvatam svaki slobodan trenutak za čitanje, u tramvaju kad idem doma s posla, uz jelo i sl., naravno da uvijek pazim da knjigu ne oštetim, to mi je svetogrđe..
Tako sam i jučer čekala u bolnici na jedan manji zahvat, uz knjigu, ne znam zašto tek sada, no napokon sam uzela u knjižnici Ciganina, ali najboljeg Kristiana Novaka, i izvrsna je.
Uz Vošickog i Mladenku kostonogu, definitivno najbolje od naših suvremenih autora kaj sam pročitala u zadnjih par godina.
Sad jedva čekam pročitati Črnu mati zemlu...
jutarnja kava vani na terasi uz knjigu
kad sam sama, ručak uz čitanje
ma nema boljeg!
Ja i pijem i jedem uz knjigu, ja sam svinjica. Ali samo ako je knjiga jako dobra.
Pazim… koliko mogu :D
Ja sam fetisist i stalno kupujem knjige, samo dodajem nove police i preslagujem.
Neke knjige moram imati doma jer im se stalno vracam. Isto tako posudjujem non stop sto je malo postalo problem jer ljudi ne vracaju a ja zaboravim kome sam sto dala. Zadnjih par mjeseci pokusavam dokuciti kome sam dala Ima vrijeme za sve od Knausgaarda ali mislim da cu morati prihvatiti da je necu vise vidjeti
Jedino kava/čaj uz knjigu. Prasac sam i garant bi ih zamazala.
Knjige nikada ne kupujem. Ne mogu niti financijski niti imam mjesta.Srećom imam na raspolaganju odličnu knjižnicu s ne prevelikim brojem korisnika, barem ne moga ukusa, tako da sve sto smislim čitati jako brzo dodje u moje ruke.
E da, gostovao nam Ferić nedavno, Putujuće kazalište sam ipak kupila iako sam ju pročitala.
Ni ja nemam mjesta za kupovinu knjiga, ali knjiga koju vučem sa sobom još od mladosti je autobiografija Henrija Millera, Knjige mog života. Ima i drugih,, ali da moram izabrati jednu za ponijeti sa sobom na pusti otok, uzela bih tu.
Je li netko čitao Signale i svjetionike? https://fraktura.hr/signali-i-svjetionici.html Spremam se to kupiti bliskoj osobi za rođendan, pa me zanima.
Evo, dala si mi ideju za knjižnicu, pa ga upravo čitamNepretenciozno pisano, lako se čita, poglavlja su kratka i pogodna i za usputno čitanje jer ne traže duboku koncentraciju. Ima dosta detalja iz političkog života Jugoslavije odmah nakon rata, pa nije za nekog koga politika i povijest uopće ne zanimaju. Ali, naprotiv, vrlo je zanimljivo nekom tko ima iole interesa za to, i taj dio je dobro napisan - Perišić je ipak prvenstveno povjesničar i tu je jako pazio na detalje. Osobito mi je zabavno kako je prikazao Krležu i ufurao se u njegov mentalni sklop
Ukratko - od mene, preporuka za rođendan!
Došla sam do pola Mladenke kostonoge, jako mi se sviđa, baš je posebna.
Meni je isto bila super, s tim s to mi je prva polovica definitivno bolja, kasnije me je malo zapilao, mislim da je komotno mogla biti bar 100 stranica kraca.
Sad dam pocela Putujuce kazaliste od Ferica, bas se veselim.
Totalno se slažem!
Pokušala čitati Stvari o kojima sam šutjela, došla do pola i stala. Ne volim tu vrst dokumentarističke literature, a mislim da imam i neke obranaške mehanizme puno čitati o toj iranskoj muci jer zamišljam kako bi meni ili mojoj kćeri u toj situaciji bilo - ne znam, sporo mi je išlo, odustala na pola i vratila u knjižnicu.
Sad čitam novu Rudanicu. Nisam nju baš nešto čitala, ali sjeda mi, zna pripovijedati. Ona je kontra-slika Slavenkine "nevidljive žene" - što je starija, to je vidljivija
Gertraud Klemm: Hippocampus
Vrlo originalan, zabavan, a istovremeno ozbiljan roman o feminizmu, ili bolje rečeno, o naličju muške dominacije u kulturnom (i drugom) svijetu, ispričan kroz prizmu subverzivnog djelovanja postarije žene i mladog muškarca. Roman je vrlo hvaljen u kritikama, i jasno mi je i zašto. Autorica je, usput, uz popriličnu dozu ironije prikazala austrijsku provinciju.
Kapka Kassabova: Granica
Ova me knjiga malo razočarala, očekivala sam više. Roman engleske autorice bugarskog porijekla, o tromeđi na rubu Europe i Balkana - granici između Bugarske, Turske i Grčke. Naravno, neizbježno je evociranje doba željezne zavjese, ali tu je, osim vlastitih frustracija komunističkim režimom (kojeg, zapravo, kao stanovnica glavnog grada nije ni osjetila u tolikoj mjeri kao stanovnici tih pograničnih područja!), uplela i mnoštvo narodnih vjerovanja i mitova, pa sam se na mahove pitala: je li ovo dokumentaristička knjiga, putopis, knjiga o narodnim vjerovanjima, ili što? Dojam mi je postao bolji u sredini knjige, kad je prestala pisati o mitovima i legendama i prešla na konkretne priče konkretnih ljudi koje je upoznala putem. I tu mi je knjiga postala puno čitljivija i zanimljivija (u početku sam čak mislila odustati od nje). Jest da je završno poglavlje o skidanju uroka
Dina Rubina: Na sunčanoj strani ulice
Eh, a ova knjiga mi je pravo otkriće, potpuno me osvojila i ne mogu prestati misliti na nju i nakon što sam je pročitala. Za autoricu nikad ranije nisam čula (a vidim da nije ni mlada ni nepoznata), ali po stilu pisanja rekla bih - literarna mlađa sestra Ljudmile Ulicke
Roman je, prije svega, posveta Taškentu i odrastanju u tom gradu 60-tih godina, ali i sjajno ispričana priča o Veri, isprva zapuštenom djetetu koje odrasta uz grubu majku sumnjivih poslova, ali malo-pomalo nalazi svoj put i postaje slavna uzbečka slikarica. To je sve što mislim otkriti od radnje, ostalo otkrivajte sami kroz čitanje. Od priče me još više osvojio autoričin stil, u kojem miješa vlastita sjećanja s literarnim likovoima, pa se na kraju više ne zna, što je realnost, što su mutna sjećanja, a što je potpuno izmišljeno. A rečenice su joj takve da ostavljaju bez daha. Evo samo malo, za doživljaj:
"Do šezdesetih su godina željezne grablje sovjetske ravnopravnosti uspješno uništile zatucanost u povrtnjaku družbe naroda."
"Tako se malo-pomalo pripremala za buduće otiskivanje od kopna pod nazivom MAJKA. Tako robijaš priprema bijeg iz zatvora, opskrbljujući se zalihama dvopeka; tako mornar, koji bježi s broda, u glavi planira rutu. Doći će vrijeme, djevojčica je mislila, kad će proći pored te strane žene, i ne osvrnuvši se...“
„... no baš u to doba život je poskočio, zanjihao se, grunuo i srušio se jer se u Taškentu dogodio potres.“
Kraj je, doduše, pomalo melodramatski zbrzan, tako da nije ostavio takav snažan dojam kao početak i sredina, ali svejedno, cjelokupan dojam je nevjerojatan. Ovaj roman definitivno mi ulazi u top 10 pročitanih ove godine, a možda je i najbolji od njih. Svakako preporučujem!
U prvoj verziji posta ispisalo mi je naslov prve knjige Kršitelj koda ocampus
u zadnje vrijeme pratim fb novinarke jutarnjeg snježane pavić koja puno (kroz feministički diskurs) piše i o knjigama, i baš se neki dan razvila žustra rasprava ispod podužeg osvrta na klemminu knjigu.
već tad pročitano me baš zaintrigiralo, a još ako kažeš, tanja b, da je knjiga zabavna, ide na to read listu.
inače, nabavila sam i hbo i netflix. zato me nema na topicu
Chesil, super, hvala, sad sam je zapratila na fejsu jer mi nikad dosta rasprava
I meni ide na popis.
Trenutno čitam Crvena i bijela latica, Michael Faber. Ogromna knjiga, preko 800 stranica, ali ide brzo i lako, strašno dobro teče. Klasični stil viktorijanskog romana, ali okrenut naglavačke, iznutra prema van.
https://dzepna.com/product/grimizna-i-bijela-latica/
Rječnik je lijep i bogat, povremeno me zbune pojedine loše prevedene fraze i riječi. Ne znam što da mislim o tome.
Imam i Starenje za početnike koje je Snježana Pavić preporučila u svojoj ratobornoj facebook kolumni, ali nisam još počela. I Vatru i Krv Georgea Martina, s njome se baš mučim, ne ide mi.
I posljednju, malo klasike, Eshil, Orestija - ima krvi do koljena.
Ja sam procitala Fiziku tuge od Georgija Gospodinova. U pocetku mi nije bila nesto, al na kraju mi se uvukla pod kozu. No u njoj sam nasla gdje se spominju Zapisci pod uzglavljem od Sei Shonagon - knjiga iz 10/11 stoljeca - napisala ju je dvorska dama s japanskog dvora. Uzela sam je i knjiga me odusevljava - veoma simpaticno i slikovito, al ne preizravno, opisuje sto se zbiva oko nje, i usput pravi svakakve duhovite popise. Sve je u nekoj formi kratkih misli.
U medjuvremenu sam procitala i Kako smo prezivjeli od Doris Lessing. To mi se isto turbo svidilo, iako na kraju nisam nista shvatila
I pred koji dan sam bila u Postirama na Bracu i sjetila se Vladimira Nazora (on je od tamo) - pa sam uzela par njegovih knjiga da malo guštam. Jako volim njegovo pisanje.
Ja slistila Ferica danas, odlican je, nisam ga ispustala iz ruku. Malo se ugledao na Knausgaarda ali neka, dobro je.
Nisam inace od nekih silnih analiza, ali upalo mi je u oko da bas zna lijepo poentirati zadnju recenicu u poglavlju, bas ono cherry on the top. Njam.
Pročitala sam Pavičićevu Mater Dolorosu
Dobar, dobar je
Njegov prepoznatljiv stil, iako je prilično rano jasno who done it, ipak je do kraja neizvjesno, baš mi se sviđa kako drži napetost - hoće li ga uhvatiti, hoće li biti kažnjen, kako će se razmotati priča ...
volim Pavičića i nije me razočarao novim uratkom, dapače uživala sam u čitanju
Timothy Snyder: Krvava prostranstva
Snyder je odličan, ja sam čitala On Tyranny, a mm je čitao Bloodlands - ako je to ta koju ti čitaš (ja sam počela ali me je nešto drugo bilo obuzelo).
Gledala sam i neka njegova predavanja i debate na youtubeu i baš me je oduševio, pametan, a pitak i pristupačan.
Tu su i Kardelj i Ranković, ali za Miloša će susret s Titom biti sudbonosan | Express (24sata.hr)
Evo još malo o "Signalima i svjetionicima"
tanja_b, hvala! Bit će to dobar poklon. To mi je za bratića (generacija bliska Perišiću, ali i meni
Meni se baš svidjela knjiga, što više razmišljam o njoj. Ima neke sličnosti s Čapekovim "Običnim životom", ali možda je to i slučajnost - pitanje koliko je ljudi to uopće čitalo.
Je, Bloodlands sam i ja već prije nabavila u epub formatu, a sad sam slučajno naletjela na Krvava prostranstva (to je ista knjiga prevedena na hrvatski) kad sam po internetu tražila što je sve napisao Vuk Perišić. On je preveo Bloodlands na hrvatski.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 08.11.2022. at 13:52
"Zelena svjetla" - počela sam, ali zatvaram. Ne da mi se gubiti vrijeme na takve samodopadne šuplje gluposti.
Delphine de Vigan: Djeca su kraljevi
Delphine de Vigan poznata je po tome da piše o teškim temama, tako da je čitanje njezinih romana pomalo mučan doživljaj. U ovoj knjizi uzela je temu koja nije mogla biti aktualnija - život djece influencera i cijena koju ta djeca plaćaju zbog opće popularnosti na društvenim mrežama i internetu. Priča je ispričana kao krimi-zaplet, što drži pažnju čitatelja jače nego da je odabrala neki drugi format, i moram reći da iskustvo čitanja nije bilo toliko mučno kao kod prošle njezine dvije knjige koje sam čitala (Ništa se ne opire noći, Odanosti). Iako je i dalje pristup vrlo ozbiljan, i upozoravajući. Jedna od onih knjiga koje bi trebalo pročitati što više ljudi.
Joj, hvala ti!!!! Na nju sam hooked, ona mi je nova Amelie Nothomb, samo što piše životnije.
hvala na ovom komentaru, volim amelie, tj njene ranije knjige, sad je dosta počela fušati.
ja čitam Voda, paučina od Nade gašić i ne sviđa mi se. Devet života gospođe Adele mi je bila super, a ovdje me užasno živcira kad pripovijeda u dječjem licu.
I inače mi je taj dječji rakurs dosta problematičan, rijetko tko mi to uspije izvući da mi ne ide na jetra. Ili idu u preveliki infantilizaciju i poglupljivanje djece, ili su previše sentimentalni, ili pišu onako kako misle da djeca razmišljaju a zapravo kao da se uopće ne sjećaju dječjeg glasa i sve mi skupa izgleda jako isforsirano.
jedni od rijetkih koji su taj dječji glas po meni izveli dobro su Mitchell, Knausgaard i Karakaš.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
