Što čitate 4.

[sasa]

Moja je citalacka godina bila jedna od najcudnijih, u smislu da sam po prvi puta imala duze periode da uopce nisam stizala citati, a onda kad bih se docepala vremena onda se nisam mogla odvojiti od knjiga. Knjige koje su ostavile najdublji utisak su:
Erika Fatland, Sovjetistan, TanjaB je napisala sjajan osvrt koji me i motivirao na citanje (u ovoj godini planiram citati njene Granice)

Douglas Stuart, Shuggie Bain, autobiografska prica o djetinjstvu obiljezenom majcinim alkoholizmom i teskim siromastvom, no iako je roman dakako poprilicno taman, zapravo je u pitanju prica o nezaustavljivoj ljubavi, sina prema majci. Pomalo, prije svega tematski, na tragu Edouarda Louisa, no mene je osobno Stuart vise dirnuo.

Annie Ernaux, sve- nju sam zapravo upoznala ljeto prije kroz Jednu zenu, a ove sam slistila sve ostalo, sa zadovoljstvom.

Mira Furlan, Voli me vise od svega na svijetu- zadovoljstvo citanja mi je znacajno palo u drugoj polovici, no ipak je roman pisan iznimno zavodljivo, meni je bio i poprilicno edukativan, u kontekstu prilika u drustvu za vrijeme mog ranog djetinjstva.

Milena Markovic, Deca- udara u trbuh i dize tjeskobu, to je destilirani opis okrutnog djetinjstva

Radmila Petrovic, Moja mama zna sta se desava u gradovima- to je knjizica koja ce jos dugo biti na mojim popisima, jer ju stalno iznova citam, a sada vec i znam napamet. Neposredna, autenticna poezija kao obracun sa djetinjstvom i klasom i patrijarhatom i na koncu sa sobom- Radmila zuri u sebe sirom otvorenih ociju i bez treptanja na nacin na koji ja to ni privatno ni poslovno nikad nisam vidjela, a kamoli kod nekoga tko je tako mlad.

Thimothy Snyder- Put do neslobode, sjajna publicistika u kojoj Snyder (povjesnicar s Yale-a) jos 2018., objasnjava odnose Rusije- Ukrajine- EU i Amerike, Putinov razvoj i motivaciju. Tu sam knjigu citala i kad je izasla, no sada dakako s novim ocima. Sjajna je za dublje razumijevanje sveg uzasa koji se dogadja kao i ciljeva koji se istim zeli postici. On inace ima na you tubeu i niz predavanja koja drzi studentima- na temu Ukrajine, takodjer preporucam.

I na koncu- novi Franzen, nisam ga htjela citati na engleskom, tako da sam ga se docepala sad krajem godine. Jos imam 100injak stranica, ali vec je jasno da su Raskrizja i opet roman u kojem Franzen sjajno gradi likove i njihove dinamike, najvise na tragu Korekcija, no istodobno ovdje je s likovima znacajno lakse suosjecati i zavoljeti ih.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[jennifer_gentle]

Radmila Petrovic, Moja mama zna sta se desava u gradovima- to je knjizica koja ce jos dugo biti na mojim popisima, jer ju stalno iznova citam, a sada vec i znam napamet. Neposredna, autenticna poezija kao obracun sa djetinjstvom i klasom i patrijarhatom i na koncu sa sobom- Radmila zuri u sebe sirom otvorenih ociju i bez treptanja na nacin na koji ja to ni privatno ni poslovno nikad nisam vidjela, a kamoli kod nekoga tko je tako mlad.

Sent from my iPhone using Tapatalk

Radmila je fantastična Milenu Marković sam gledala na interliberu pa na kraju nisam kupila, sad mi je žao. Kupila sam umjesto nje Olju Savičević Ivančević koju još nisam ni pročitala kako spada.

Snydera često ja i mm gledamo na youtubeu, oduševljava me ta kombinacija stručnosti, smirenosti, pristupačnosti i nearogancije. Iako je u jednom trenutku mm slavodobitno uzviknuo a-ha! kad je siroti snyder u jednoj instanci pobrkao srbe i hrvate

Vidim da jako hvalite tu Annie Ernaux pa ću si je zabilježiti.

Sad sam se sjetila da sam pročitala od Stanišića Porijeklo i da sam baš htjela ovdje nešto komentirati kad sam je pročitala. Knjiga mi je imala super vinjeta, ali i onih malo slabijih, ono što mi je bilo zanimljivo da je to 2. naša knjiga (uz Mladenku Kostonogu) koju sam pročitala ove godine (mislim, naša - nisam sigurna je li napisana zapravo na njemačkom?) koja je imala taj tzv. otvoreni čitateljski navođeni završetak (ne znam, vjerojatno postoji neko stručnije ime). Moram priznati da nisam sigurna koliko je to bilo uspješno u obje knjige, ne kužim poantu, nije mi nekako organski izraslo iz fabule - imam dojam da ni jedan ni drugi nisu znali kako završiti knjigu pa su se uhvatili tog nekog gimmicka. Nije mi imalo nikakvu dodanu ni literarnu ni emotivnu ni spoznajnu vrijednost, zapravo me je živciralo i jedva sam čekala zgotoviti s tim. Kako se vama to činilo?

Npr u Školicama od Cortazara (obožavam tu knjigu) mi je to čak imalo smisla, iako sam i nju zapravo pročitala na konvencionalan način jer toliko volim njegovo pisanje da sam jednostavno htjela pročitati sve.

Idem se sad prijaviti na goodreads

[Jadranka]

Uopce nisam dozivila da je kraj Mladenke kostonoge citalacki navodjen. Kako to mislis? Ima ono jedno poglavlje di citatelj moze birat sto ce iduce napravit - al nije zadnje. A i za nastavit pricu, i to poglavlje moze zavrsit samo na jedan nacin.

[tanja_b]

Sad sam se sjetila da sam pročitala od Stanišića Porijeklo i da sam baš htjela ovdje nešto komentirati kad sam je pročitala. Knjiga mi je imala super vinjeta, ali i onih malo slabijih, ono što mi je bilo zanimljivo da je to 2. naša knjiga (uz Mladenku Kostonogu) koju sam pročitala ove godine (mislim, naša - nisam sigurna je li napisana zapravo na njemačkom?) koja je imala taj tzv. otvoreni čitateljski navođeni završetak (ne znam, vjerojatno postoji neko stručnije ime). Moram priznati da nisam sigurna koliko je to bilo uspješno u obje knjige, ne kužim poantu, nije mi nekako organski izraslo iz fabule - imam dojam da ni jedan ni drugi nisu znali kako završiti knjigu pa su se uhvatili tog nekog gimmicka. Nije mi imalo nikakvu dodanu ni literarnu ni emotivnu ni spoznajnu vrijednost, zapravo me je živciralo i jedva sam čekala zgotoviti s tim. Kako se vama to činilo?

Npr u Školicama od Cortazara (obožavam tu knjigu) mi je to čak imalo smisla, iako sam i nju zapravo pročitala na konvencionalan način jer toliko volim njegovo pisanje da sam jednostavno htjela pročitati sve.

Meni to nije smetalo. Kod Periša mi se pogotovo uklopilo u roman, jer se on cijelo vrijeme poigrava formom i stilom pripovijedanja, pa mi takav postupak (gdje čitatelj sam bira nastavak priče) nije bio nimalo neočekivan. Kod Stanišića me se taj postupak nije toliko dojmio, malo mi je stršao iz ostatka knjige, ali nije mi smetalo, zapravo, doživjela sam i to isto kao neku književnog eksperimenta.
Ako i drugi autori sad krenu koristiti isti štos, mislim da će mi početi ići na živce