Preplavljena sa svih strana, nisam mnogo čitala nakon zadnjeg javljanja. Samo jednu knjigu, podužu i zahtjevnu, ali ipak sam se nadala da bi je mogla brže završiti. Ali eto nije išlo...

U pitanju je kubanski autor Leonardo Padura i knjiga Čovjek koji je volio pse. Autor je mnogo poznatiji zbog serijala krimića, mislim da je netko već spominjao, (ina možda ti? - stavila sam ih na popis), no ovo je posve drugačije štivo. Pripovijest je to o atentatu na Trockoga, krcata faktografijom, ali ujedno je i odličan psihološki, političko-špijunski roman. Kao što vi za Maxa, Michu... velite da je veliki američki roman, a dolazi iz pera ne-Amerikanca, tako je i kritika ocijenila Čovjeka kao veliki ruski roman, na tragu Dostojevskog koji se svoje likove ubacivao u limb moralnog preispitivanja! Tri su pripovjedna pravca, pratimo Trockoga, atentatora i Ivana, Kubanca koji 70tih na plaži upoznaje misterioznog čovjeka s ruskim hrtovima. Priča se odmata sporo, uz mnogo pojedinosti, a uz ostalo govori o monstruoznom staljinističkom režimu i njegovom utjecaju na predratna i ratna politička previranja u Europi, ulogu u Španjolskom ratu, progonjenim trockistima, ali i kubanskom totalitarizmu u desetljećima iza II svjetskog rata. Udžbenički podaci o pedeset godina povijesti isprepliću se sa svakodnevnicom junaka. Autor sve to vješto žonglira i iako sam knjigu čitala dugo, ona zapravo nije zamorna, dapače, riječ je o odličnom, vrlo noir romanu.

Za sve vas ljubiteljice Arapina budućnosti - Fibra je izdala šesti i posljednji strip album o odrastanju na Bliskom istoku sa crtačkog stola Riada Sattoufa. Pročitala sam ga i žao mi je što se rastajem s tim, nadasve toplim i inteligentnim stripom.

Inače, Harstada imam već spremnog u Kindleu, a želim se domoći i novog Strikea, što je također poduža knjiga. No, prije toga mislim da ću ipak ubaciti nekoliko kraćih naslova.