pozdrav svima! molila bih ako netko ima knjigu "bebe vole papati" u pdf-u d mi pošalje. hvala puno!
 |
|||
|
|
|||
pozdrav svima! molila bih ako netko ima knjigu "bebe vole papati" u pdf-u d mi pošalje. hvala puno!
Naomi Alderman: Moć
Roman koji uvijek uspoređuju sa Sluškinjinom pričom, zato što govori o položaju žena u društvu i odnosu žena i muškaraca, ali i zato što je Margaret Atwood mentorirala nastanak ove knjige. Zanimljiva je i lako se čita, ali nisam se suživjela ni s jednim likom, ni pretjerano uzbudila oko događaja u njoj.
Ralf Rothmann: Umrijeti u proljeće i Bog onoga ljeta
Kao što je već pisala tanja, ovi su romani povezani vremenom, mjestom radnje i nekolicinom likova. Iako je drugi - kasniji - stilski vrsniji i hrabriji, mene je ipak više dotakao prvi. Oba romana su vrlo atmosferična, a sva patnja i nasilje u romanu nisu preeksplicitni, prigušeni su; nisu naturalistično oštri.
Claudia Pineiro: Jarine pukotine
Roman je svrstan kao krimić, ali nije tipičan krimić, nego osvrt na društvene prilike u Argentini i neka vrsta ljubavnog pisma arhitekturi Buenos Airesa gledano očima muškarca u krizi srednjih godina. Zanimljivo, čitljivo.
Goran Tribuson: Vilinska priča
Pikarski pustolovni povijesni roman kakve je već pisao Tribuson, a podsjeća i na Ispovijest nekarakternog čovjeka Ive Brešana. Tematizira čovjek odnos prema povijesti i povijesti prema čovjeku pojedincu upakirano u zanimljivu priču (i priču u priči) o ljubavi i ostalom na polovici 20. stoljeća.
Ulla-Lena Lundberg: Led
Roman više puta spominjan na temi, opisan kao baltička pastorala. Svidjelo mi se mirno pripovijedanje i što donosi neki sasvim drugačiji život od moga. Neobičan mi je fokus pripovijedanja, koji se u knjizi pomiče pa intimno upoznajemo nekoliko likova, ali iako je sveznajući, pripovjedač ipak kao da je autističan ili barem jako hladan i nikako ne može pojmiti sve što se s likovima koje nam opisuje događa. Inače je ovo drugi roman o muškom glavnom liku, i šteta što prvi nije preveden.
Clemens Setz: Indigo
Ovo je jedna čudna knjiga i kad budete tražili dojmove ljudi o njoj, baš će riječ čudna biti najčešća. Reklamira se kao triler, ali nema tu ni t od trilera. Zanimljivi su dijelovi u kojima tradicionalno pripovijedanje kombinira e-mailovima, dijelovima dnevnika, fotografijama, ali sve to šarenilo neće maknuti brojne upitnike koji nastaju iznad glave čitatelja. Istina je da se lako i brzo čita, pa mi nije bila tolika šteta vremena.
Na Jutarnjem je pisalo da je Mračna kći najbolji Ferrantičin roman izuzev tetralogije. Je li istina, koje ste čitale?
Posljednje uređivanje od Jurana : 16.11.2021. at 13:57
Tja, probat ću ponovno... Meni se Ferrante baš nije dopala. Možda zato jer sam prvo pročitala Dane zaborava, a ne tetralogiju i to mi je nekako formiralo stav. Nisam ni blizu bila tako očarana kao većina ovdje aktivnih članica, ali vjerojatno sam si sama kriva. Zapravo, morala bih to ostaviti za neke slobodne dane ili godišnji. U ovo doba godine nisam raspoložena za takvu literaturu, više mi odgovara drugačija literatura. Moram naći nešto antidepresivno, a ova knjiga vjerojatno ne bi dobro poslužila u tu svrhu. Radije ću posegnuti za Alinom Bronsky. Ona je odlična kad mračne stvari treba prikazati na vedar način.Jurana prvotno napisa
Posljednje uređivanje od Peterlin : 16.11.2021. at 16:38
Ja sam od Dana zaborava svojedobno odustala, nisam mogla čitati tu provalu intenzivnih emocija, nisam se mogla naći s glavnom likicom nikako, gotovo da mi se gadila. A kritika taj njezin roman smatra najuspjelijim. Od još nekih ljudi sam čula same pohvale za taj roman, pa sam zaključila da je problem u meni - i inače teško probavljam tako intenzivne emotivne provale i njihove opise, više mi odgovara suzdržan stil pripovijedanja (zato mi je recimo jako dobro sjeo Seethalerov "Čitav jedan život", dok su se upravo ovdje neke forumašice žalile na nedostatak emocija kod njega).
Tetralogija je drukčija, tu je u prvom planu prije svega priča, s velikim brojem likova, i priča je zaista ispričana tako da vuče na dalje čitanje. Nisam je doživjela kao književno remek-djelo, više kao fenomen jer je u jednom trenutku bila izuzetno popularna kod velikog broja čitatelja. Drago mi je da sam je pročitala. Ako ti što znači ovo moje iskustvo, daj joj šansu
"Lažljivi život odraslih" mi je bila ok knjiga, ali slabija od tetralogije, u nekim dijelovima i podosta iritantna, ali i zabavna.
"Mračnu kćer" namjeravam pročitati kad mi dođe pod ruku, što neće biti tako skoro jer u KGZ zasad postoji samo jedan primjerak sa 16 rezervacija
...to sam možda bila ja...(zato mi je recimo jako dobro sjeo Seethalerov "Čitav jedan život", dok su se upravo ovdje neke forumašice žalile na nedostatak emocija kod njega
Doduše, nisu mi ni Dani zaborava baš sjeli, ako dobro pamtim...
Bila sam na Interliberu u subotu, uletila u gužvu koju nisam očekivala, kupila nešto knjiga
E, da, kad jednom uhvatim malo više vremena, napisat ću vam što sam sve iščitala u međuvremenu.
Nije me dugo bilo, srećom, nisam nikome nedostajala...
Svakako ću probati ponovno u nekom trenutku. Sjećam se da mi se isto svojedobno dogodilo i sa Franzenom. Morala sam pogoditi trenutak kad mi je to štivo odgovaralo, nije mi išlo od prve. Često mi se to događa s knjigama za koje treba malo odmornog mozga.Ja sam od Dana zaborava svojedobno odustala, nisam mogla čitati tu provalu intenzivnih emocija, nisam se mogla naći s glavnom likicom nikako, gotovo da mi se gadila. A kritika taj njezin roman smatra najuspjelijim. Od još nekih ljudi sam čula same pohvale za taj roman, pa sam zaključila da je problem u meni - i inače teško probavljam tako intenzivne emotivne provale i njihove opise, više mi odgovara suzdržan stil pripovijedanja (zato mi je recimo jako dobro sjeo Seethalerov "Čitav jedan život", dok su se upravo ovdje neke forumašice žalile na nedostatak emocija kod njega
Tetralogija je drukčija, tu je u prvom planu prije svega priča, s velikim brojem likova, i priča je zaista ispričana tako da vuče na dalje čitanje. Nisam je doživjela kao književno remek-djelo, više kao fenomen jer je u jednom trenutku bila izuzetno popularna kod velikog broja čitatelja. Drago mi je da sam je pročitala. Ako ti što znači ovo moje iskustvo, daj joj šansu
"Lažljivi život odraslih" mi je bila ok knjiga, ali slabija od tetralogije, u nekim dijelovima i podosta iritantna, ali i zabavna.
"Mračnu kćer" namjeravam pročitati kad mi dođe pod ruku, što neće biti tako skoro jer u KGZ zasad postoji samo jedan primjerak sa 16 rezervacija
Čitav jedan život mi se isto svidio.
Elena Ferrante: Mračna kći
Ovo sam jučer ispričala prijateljici, pa ću i vama. Jednom sam bila na izložbi koja se zvala Put do Guernice koja je željela pokazati okolnosti i faze nastanka poznate Picassove slike. Na izložbi ste prvo saznali o povijesnim činjenica sukoba pa su onda bile izložene slike-studije koje je on izrađivao prije nego što je naslikao samu Guernicu. Na kraju uđete u prostoriju u kojoj je samo Guernica, u svoj svojoj veličini i veličanstvenosti i vidite sve one iste motive sa studija, samo ovdje uvjerljivije i dirljivije.
Čitajući ovaj roman, imala sam osjećaj kao da gledam studiju za Genijalnu prijateljicu i dr. romane u tetralogiji, manju dimenzijama i upečatljivošću. Dosta je zajedničkih motiva, slična atmosfera.
Provjerila sam što sam pisala nakon čitanja Lažljivog života o njenim uobičajenim motivima i mogu reći da je većina i dalje tu, samo ovdje nema adolescencije, barem ne u glavnog lika, a nema ni mučnog autodestruktivnog spolnog čina koji je u svim drugim njenim romanima koje sam čitala.
Pročita se u čas i dobra je knjiga, ali ne bih se složila s tvrdnjom da je najbolja uz tetralogiju, meni su to i dalje Dani zaborava. I stvarno je prozračan roman, neki kritičar je rekao da je skoro proziran
Napisat ću i dio u bijelom, da ne pokvarim doživljaj čitanja. Ako smo rekli da se Lažljivi život odraslih mogao zvati Narukvica, ovaj se roman mogao zvati Lutka, a znamo koliko je bitna bila lutka u tetralogiji. I ovdje je, ima neko značenje veće od figurativnog, koje ja nisam uspjela sasvim shvatiti. Također mi je dio u kojem ona napušta svoje kćeri neživotan, neuvjerljiv, očito ima simboličku, filozofsku funkciju. I još zajedničko s tetralogijom - likovi izgledaju, ponašaju se i slično se zovu kao likovi u Genijalnoj: Nina-Lina, Gino-Nino, a kenjkavica je Elena. Jedino što ovdje lutku ukrade pripovjedačica, a ne Lina.
Imam neke faze - valove - u čitanju koje ne znam objasniti, a nisam previše ni mislila o tome, ali, evo, da ne duljim, da objasnim. Od početka godine čitala sam kao navijena, do 27. 3. pročitala sam 19 knjiga i onda mi se dogodilo da sam 3 knjige zaredom započela i ostavila. Čak sam se iracionalno prepala da mi se više nikad nijedna knjiga neće svidjeti. Ili, dobro, ako ne baš nikad, a ono dugo vremena. Sad sam na dvadesetoj knjizi, od nje ne odustajem, ako ništa, a ono, da razbijem nabac. Sad sam na 57% i ne mogu reći da mi nije dobra knjiga, ali probijam se kroz nju kao da gazim kroz vodu.
Pročitala sam knjigu Tragač koju je preporučio Jurica Pavičić. Ne radi se o tipičnom krimiću iako je glavni lik detektiv. Naime, on je umirovljen pa onda ne može provoditi istragu kako bi da još radi u policiji, nego onda pokušava otkriti istinu narodskijim metodama. Knjiga je zanimljiva, ali njeni poučci su dosta depresivni jer se idilična sredina i zajednica ruralne Irske pred nama postupno pretvori u nešto maliciozno. Glavni lik je u Irsku došao da pobjegne od zločina velikog Chicaga, a onda vidi da i u malim, povezanim sredinama ima zla. Depresivno je što na kraju shvati da je to nešto što se mora prihvatiti i da od ljudskog zla ne može pobjeći.
Posljednje uređivanje od Jurana : 11.04.2022. at 12:01
Jurica Pavičić: Žigice
Ovaj roman je ono na što smo navikli od Pavičića: krimić koji progovara o društvu. Dobro je napisan, lako se čita. Draži mi je od Mater dolorosa, ali nije ipak na razini Crvene vode. Ako bih ga uspoređivala s Prometejevim sinom, rekla bih da je Sin imao bolju atmosferu (zbog otoka), a da su Žigice bolje napisane, čvršće priče, uvjerljivijih likova. Moj muž je rekao da imaš osjećaš kao da poznaješ likove pa sad o njima čitaš u Crnoj kronici.
Nažalost, nastavlja se i činjenica šlampavog uređivanja knjige: ovaj put nema zimskog voća usred ljeta, ali ima nešto gore - jedan od glavnih likova se većinu romanu preziva Fradelić, osim u 3,4 situacije u kojima se preziva Foretić. Ali barem nema ponovljenih potpuno istih rečenica i opisa kao u Mater.
Posljednje uređivanje od Jurana : 11.06.2024. at 11:01
Točnije, Foretić se preziva u prva dva poglavlja, a onda postaje Fradelić do kraja knjige
Ima toga još - u onom meteorološkom uvodu imam dojam da je opako pomiješao anticiklonu i ciklonu, a zanimljiv je i detalj kako na sprovodu jednog od ključnih bivših likova isprva nije bilo nikog, a nekoliko poglavlja kasnije opisuje kako je cijelo selo i okolica došlo na taj isti sprovod... vjerojatno se radi o brzini u pisanju, ali dobar urednik trebao bi ukazati na takve propuste.
Unatoč tim felerima, meni su se "Žigice" jako, jako svidjele, naročito zbog planinarske atmosfere (odmah sam poželjela proći taj uspon na Kamešnicu iz Voštana
Kairos
Kairos je lijepa knjiga. Zeru staromodna s hrpom citata iz njemačkih opera i pjesama koje su objašnjene bilješkama (koje su na kraju knjige). Nakon desete bilješke ja sam odustala od njih i moglo se i tako fino čitati. Roman pripovijeda o ljubavnoj vezi u vrijeme kraja DDR-a i povezuje kolektivno - povijest s individualnim. Knjiga me je podsjetila na neke stvari i naučila me nekim novim stvarima, konkretno, naučila me da je ta istočna Njemačka, iako se nama činila kao promašen eksperiment ipak bila nečija domovina u koju su vjerovali.
Iako je dosta intelektualna, lako se čita.
Naši su nakladnici odlično pogodili s prijevodom, baš kad je dobila Bookera za prevedenu književnost.
Šta si htjela pitati, ina?
Stine Pilgaard: Zemlja kratkih rečenica
Preporuke za ovu knjigu!
Mlada obitelj s bebom doseli u ruralni dio Danske i trebaju se prilagoditi životu u malom gradu i s malim djetetom. Žena prihvati kolumnu u novinama u kojoj odgovara na pisma čitatelja.
Nema tradicionalne fabule, nego čitamo naizgled nasumične događaje i pisma i odgovore iz kolumne, a i poneku pjesmu koju pjevaju djetetu da ga uspavaju. Jako je duhovito, vrlo se lako čita. Iako sve izgleda kao zafrkancija, nije plitko i uhvatila sam se da poželim zapisati poneki citat koji je pravo zrnce mudrosti.
Mislim da bi se u knjizi najviše prepoznali roditelji sasvim male djece, ali i meni je sve to bilo blisko, iako su moja djeca u dobi o kojoj protagonistica i njezin muž sanjare.
Veselim se novim prijevodima knjiga autorice.
Ako vam treba kratka knjiga koja se lako čita da dovršite neki godišnji izazov ili plan, preporučam Djetinjstvo Tove Ditlevsen.
Knjigu sam stavila na popis jer je bila jedna od 100 izabranih najboljih knjiga svih vremena New York Timesa. Pročitala sam je u pola dana uz druge dnevne obveze.
To je autobiografska proza, iskreno napisana, s dosta gorčine, ali i humora.
Autorica pripovijeda svoje odrastanje u radničkoj četvrti Kopenhagena u prilično disfunkcionalnoj obitelji u kojoj je crna ovca. Djevojčicu svi smatraju glupom, a njoj to i odgovara jer je oslobađa nekih aktivnosti koje je ne zanimaju. Ispod tupe površine je vrelo kreativnosti i umjetničkog zanosa. Najveća kvaliteta knjige je lakoća kojom autorica događaje pretače u jezik što onda utječe i na glatkoću čitanja.
Ovo je prvi dio trilogije, ali neću čitati druge dijelove jer znam da joj je život bio nesretan, obilježen ovisnošću, a znam da bi mi to teško palo jer sam se i ovdje suživjela s glavnim likom djevojčice.
Podsjetila me na drugu Tove - Tove Jansson i njenu knjigu Ljeto - sličan ugođaj i neka prividna distanciranost i rezerviranost, a zapravo neizrečene duboke emocije.
Odlična je cijela njena kopenhaška trilogija, laka za čitanje, ali teška i bremenita sadržajem... i ja preporučujem!
Sretna nova godina!
U 2024. sam pročitala 66 knjiga - 30 više nego u 2023. iako (i dalje) nisam mijenjala navike. Vjerojatno sam u '23. naišla na neke osobite debele knjige o čemu nisam imala dojam jer sam ih čitala na e-čitaču.
Ovih 12 mi najviše odskaču kad čitam popis onih 66:
Jurica Pavičić: Žigice
Jenny Erpenbeck: Kairos
David Nicholls: You Are Here
Yael van der Wouden: The Safekeep
Miranda July: All Fours
Catherine Newman: Sandwich
Alexandra Tanner: Worry
Nathan Hill: Wellness
Elizabeth Strout: Tell Me Everything
Stine Pilgaard: Zemlja kratkih rečenica
Sandro Veronesi: Kolibrić
Tove Ditlevsen: Djetinjstvo
Laura Freudenthaler: Priča o duhovima
Ovu sam knjigu dobila na poklon, inače teško da bih je odabrala u knjižnici. Ne osvaja na prvu, ali lako se čita jer ima kratka poglavlja i dobar omjer pripovijedanja i ostalog pa sam ustrajala do kraja. Nije mi žao. Ima melankoličnu atmosferu i elemente fantastike. Ispočetka se teško uživjeti jer su likovi nekako poluživi, vrlo pasivni, ali do kraja su mi postali topliji. Imam dojam da je dobro prenijela duh Beča, činilo mi se blisko mom doživljaju tog grada.
Što se tiče priče, izgleda kao da se ništa ne događa i da nigdje radnja ne ide, ali na kraju ipak stigne.
Mislim da je ovo jedna od onih knjiga koju ću realno moći ocijeniti nakon nekoliko mjeseci jer sam već čitala ovakve, koje ne oduševe odmah, ali poslije shvaćaš da se dosta toga sjećaš i da ti često pada na pamet.
Dakle, ako vas bude zanimalo, pitajte me nakon nekog vremena
Ovo je epistolarni roman, ali više izmjena eseja i platforma za brušenje ideja - svejedno, meni je bilo drago čitati. Despentes mi je draga i njen stil mi uvijek dobro sjeda, a i prijevod je dobar. Gdje je lakoća pisanja, tu je i lakoća čitanja - tako ja to doživljavam. Ne bih se tukla za nju, ali ću sigurno pročitati i sljedeće šta se prevede.
Agnieszka Szpila: Coprnice
Autorica piše briljantno. Vlada jezikom kao da kroti neku divlju životinju i onda prosipa puste riječi, ne boji se ni ludih ideja ni svoga stila. Roman je zapravo erotski, ali ne uobičajen, nego, recimo, eko-erotski, i izlazi izvan običnih okvira u svojoj temi i razradi. Ispočetka mi je bilo pozitivno začudno i zabavno, ali nakon nekog vremena me je malo umorila i počela sam brojati stranice do kraja.
Posljednje uređivanje od Jurana : 13.01.2025. at 12:29
Došla sam potpisati ono što se više puta pisalo, a to je da je Moja dota Nore Verde krasna knjiga.
NajatEl Hachmi: U ponedjeljak će nas voljeti
Nisam sigurna šta bih napisala o ovoj knjizi. Najprije me previše podsjeća na Genijalnu prijateljicu - dvije prijateljice, zatvoreni kvart na periferiji, patrijarhat, mizoginija, nasilje, čitanje i pisanje kao spas od tradicionalnog života podčinjene žene, a ne baš na razini Ferrante. Drugo je pripovijedni ton koji podsjeća na dugu ispovijed u kojoj ima puno ponavljanja, kao da stalno priča jedno te isto (a onda kad se nešto dramatično desi, to bude jedna kratka rečenica). Veliki naglasak na odnosu između dvije protagonistice, ali, za moj dojam, površnije i pliće nego što bih voljela.
Ipak je čitljiva, i nakon sporog početka, vrlo brzo sam je pročitala, sa zanimanjem.
Ne bih se uopće začudila da se nekome knjiga jako svidi, samo je meni bliskiji stil manje je više i ona prosijanost teksta kao u Mojoj doti (na primjer).
Uh, koji niz mojih postova :/
Posljednje uređivanje od Jurana : 22.01.2025. at 12:06
Vincenzo Latronico: Savršenstva
Vrlo kratak i vrlo zgodan roman.
Knjiga je nadahnuta roman Stvari G. Pereca iz 1965. u kojoj je pisac nabrajao predmete koje jedan par posjeduje da bi tako ispričao priču o njihovom životu i cijeloj toj generaciji. Slično postupa i Latronico, započinje opisom stana talijanskoj para u Berlinu, ali shvaćamo da ne opisuje sam stan, već fotografije stana na Airbnbu. I dalje, dok priča o njihovom životu, svako malo iznosi kako se taj život odražava na njihovim društvenim mrežama.
Oni su hipsteri, digitalni nomadi, vrijeme je 2010-e, žive u Berlinu, ali ne govore njemački, idu na otvorenja izložbi, a umjetnost ih ne zanima.
Nije pretjerano kritičan prema svojim likovima, ali će sigurno biti i uvrijeđenih jer je opisao generaciju ljude koja su imali priliku istaknuti svoju posebnost, a na kraju e to njihovo izražavanje osobnosti pretvorilo u fasadu, sliku.
Lako se čita, nema se dojam da je knjiga autorov prvijenac.
Danas sam pročitala da je kandidat za međunarodnog Bookera.
Od prošlog javljanja pročitala sam:
Sigurna kuća, Marina Vujčić; već se pisalo o ovoj knjizi ovdje, meni osobno najbolje od svih autoričinih djela koja sam do sad pročitala, preporuka.
Podzemna željeznica, Colson Whitehead; zanimljiv roman o Cori, odbjegloj ropkinji sa plantaže pamuka na jugu SAD-a, koja uz pomoć sustava podzemnih željeznica putuje na sjever kako bi dosegnula slobodu. Iskreno, nisam znala da je ovakav sustav uopće postojao, prvo sam mislila da je to fikcija, no Google me razuvjerio. Itekako je postojao, a organizirali su ga ljudi, bijeli i crni, protivnici ropstva, koji su na ovaj način odbjegle robove prevozili do sjevernih država SAD-a ili Kanade, riskirajući pritom vlastite živote. Preporučam.
Danas sam posudila Lekcije iz kemije autorice Bonnie Garmus, nadam se da je dobra.
I moram istaknuti da sam u dva mjeseca pročitala 6 knjiga, dakle, rušim vlastite rekorde!!! (Sad tu ide neki veseli emoji koji sretno i zadovoljno pleše, a koji će se izgubiti negdje putem jer pišem na mobitelu)
Pročitala i ja, potpisujem, između ostalog lijepo prikazuje prazninu života koji virtualno gledano izgleda kao život vrijedan zavisti.
Chimamanda Ngozi Adichie: Dream Count
Već sam napisala da mi se manje sviđa od njenih drugih romana, ali to ne znači da mi se ne sviđa. Uživala sam u čitanju i veselila se svaki put kad sam mogla čitati. Bilo mi je malo previše: da se mene pita, bila bi jedna pripovjedačica manje ili barem jedan pripovjedani problem manje. Nekako kao da fali povezanosti među svim dijelovima - iako na razini priče jesu povezane, ono zašto o njima govori, preraznoliko je. Nešto je javni, nešto intimni problem i, eto, čini mi se da bi upalilo ono manje je više, da je primijenjeno. Neće me nimalo začuditi ako se drugim čitačima potpuno svidi i ništa im ne bude smetalo.
Posljednje uređivanje od Jurana : 01.04.2025. at 10:19
Citiram tanju_b.Margaret Atwood: Vražji okot
Ne znam u čemu je stvar, pročitala sam već nekoliko romana M. Atwood, svi su mi bili odlični, ali i dalje mi ona nije na popisu autora za kojima ću prvo posegnuti u knjižnici. Tako sam i "Vražji okot" uzela tek tako, bio je na polici, a nisam znala što drugo posuditi. Mislila sam da ga možda neću ni pročitati. I onda sam krenula i oduševila se. To je izuzetno inteligentno, lucidno, britko i zabavno napisan roman, s tako profinjenim humorom, a istovremeno povezan s možda najklasičnijim od svih autora - Shakespeareom.
I ne, ne trebate detaljno poznavati Shakespeareovu "Oluju" prije čitanja, jer je na samom kraju romana detaljno prepričana (to sam poglavlje prvo i pročitala, da se prisjetim detalja, jer sam "Oluju" čitala davno).
M. Atwood radi zapravo ono što je prije 50-ak godina radio Ivo Brešan - klasičnu dramu postavlja u suvremeni kontekst. Brešan je klasike postavljao u poslijeratnu Dalmaciju (da spomenem samo antologijskog "Hamleta u Mrduši Donjoj"), a Atwood je "Vražji okot" smjestila u kanadski gradić i u 21. stoljeće, gdje stvara radnju i okvir analogno Shakespeareovoj "Oluji". Pritom nudi i novo tumačenje Shakespearea, a toga nikad dosta.
Užitku čitanja sigurno doprinosi i majstorski prijevod Gige Gračan (obožavam tu ženu, njezini prijevodi uvijek daju dodatnu dimenziju djelu, genijalna je i samo se nadam da će - usprkos poodmakloj dobi - prevesti još ponešto).
Slažem se da je Vražji okot odlično napisan - pametno je, vješto pripovijedanje, zanimljivo. Mene ipak nije izuo iz cipela, nego mi je bio na razini Alias Grace - vrlo dobro, ugodno čitanje. S druge strane, njena trilogija Gazela i kosac me oduševila.
Tko uzme čitati, teško da će požaliti.
Različiti dojmovi. Meni je Vražji okot bliži, sve oko Sluškinjine ludilo, a Gazela i kosac me umela tada kad sam je čitala.
Kazuo Ishiguro: Bez utjehe
Ovo mi je bila jedina Ishigurova knjiga koju dosad nisam pročitala pa sam je zato uzela i zato dovršila, ali, ajme, nije mi bilo lako.
Ima 535 stranica pa se možda ne čini dugo čitati je 10 dana, ali meni se činilo da je i duže. Sve u romanu je kao neki san, apsurd, (čak i groteska), pripovjedač zaboravlja stvari, nedostaju dijelovi vremena u pripovijedanju, lagano izaziva mučninu, kao vrtoglavica. Sasvim je drukčija od njegovih ostalih knjiga i njegovo uobičajeno manje je više je zamijenjeno bujicom riječi i to najviše monologa likova koji iz čistog mira krenu nadugo govoriti o nekoj temi, ponekad i besmislenoj, meni frustrirajuće.
Tek se u drugoj polovici romana počinje povezivati da to što se govori i događa ima veze s intimom glavnog lika i njegovom prošlošću. Stil je i ovdje elegantan s vrlo jednostavnim rječnikom, ali je pristup eksperimentalan. Igra se s pozicijom pripovjedača jer on na trenutke vidi i čuje kroz zidove i vrlo precizno zna o čemu netko razmišlja u tom trenutku.
Nije mi poljuljalo ljubav prema njegovom pisanju, ali se nadam da se ipak neće vraćati ovom postupku.
Inače, snimljen je film prema knjizi Blijed pogled na bregove i uskoro će biti prikazan u Cannesu.
Otessa Moshfegh: Eileen
Glavni i naslovni lik istovremeno žališ i prezireš, a nekako je sve čemerno i pusto, ali je svejedno zanimljivo čitanje. Ja sam je uzela jer sam vidjela da dolazi film na Netflix pa sam htjela knjigu prvo. To je moj gušt - gledati filmove snimljene po knjigama iako onda stalno kukam kako film nije dobro prenio neke detalje.
Od kandidata za Bookera, pročitala sam Flesh, Audition i The Land in Winter i posljednja mi se najviše svidjela. Svima je zajednički suhoparan stil, rezervirani pripovjedači, sve je nešto pomalo bljedunjavo. Jako se veselim čitanju nove knjige Kiran Desai, njeno Nasljeđe gubitka mi je bila jako draga knjiga. Također i novom McEwanu, kažu da mu je novi roman najbolji od Okajanja, i njemu najsličniji.
Kad sam kupovala ulaznicu za Aleksijevic, činilo mi se da i nema puno slobodnog, pa ako imate interes za nesto, ne oklijevanje puno.
Ja bih još poslusala Claudela, razgovarat ce s Ivanom Bodrozic. Sjećate se Brodecka ❤
Čitam Černobilsku molitvu
Posljednje uređivanje od Anci : 20.08.2021. at 22:53
Claudela bih i ja jako rado čula, ali ne u kombinaciji s Ivanom Bodrožić (koja ovdje nije u ulozi moderatora, nego kao autorica). Zapravo baš i ne kužim po kojoj logici su njih dvoje stavili u istu nišu.
Inače je program vrlo bogat, i oduševljava me ekipa iz Frakture koji se ne prepuštaju jadikovkama kako su loša vremena za izdavače. Njihov Festival je kvalitetom jači od Interlibera i nije samo rasprodaja knjiga, nego zaista nudi sadržaje.
I ja idem slušati Svetlanu Aleksijevič, i to obje večerirazmislit ću još i za Javiera Cercasa, on mi je jedan od omiljenih autora, i stalni je gost FSK.
I još komentar na FSK: oduševljavaju me njihove književne matineje domaćih autora sa zagrebačkim srednjoškolcima koji tako dobivaju priliku iz prve ruke aktivno se uključiti u književni život. Nešto sasvim drugo od učenja stilskih obilježja pojedinih autora i drugih obaveznih sadržaja u prenatrpanom programu, koji su mnogima u toj dobi dosadni. Vidim da je u to uključena i moja nekadašnja profesorica hrvatskogna taj način se odgajaju budući aktivni čitatelji, a ne blesastim reklamama koje idu na tv nakon Dnevnika
(da, ljubomorna sam što je mojem sinu u gimnaziji nastava hrvatskog samo izvor stresa, iako ima same petice i ide na natjecanja iz tog predmetaali uz pristup kakav ima njegova profa, samo će temeljito zamrziti književnost, na žalost
)
Procitala sam Noru Verde, Moja dota. Pristrana sam jer se radnja uglavnom odvija u blizini mjesta gdje ljetujemo i jer je od tuda dio obitelji mm-a pa su mi mjesta koja se u knjizi spominju i dijalekt vrlo bliski.
Verde opisuje ljetovanja na otoku i praznike koje provodi s bakom i ponekad barbom kojeg se uzasava. Knjiga se cita brzo, recenice su kratke i pisane iz kuta jedne djevojcice koja vec tada shvaca da je drukcija od ostalih djevojcica.
Procitala sam i Bareticevog Osmog povjerenika, Karakasevu Proslavu i Fericevu Na osami blizu mora.
Preporucam Osmog povjerenika onima koji jos nisu procitali.
Proslava je dobra. Svidjaju mi se stil i opisi, ali mi je Sjecanje sume ipak draze.
Na osami blizu mora.. Dobar roman izmedju ostalog o galebarenju, ali se Feric za moj ukus previse skoncentrirao na lizanje zenskog spolnog organa. Ok su opisi scena, prvi, drugi, peti put, ali nakon nekog vremena postane malo zamorno.
Ajme, sve oslo sto napisah s moba. Dakle, isti dojam, nasmijala si me, previse perverzija, al iskupio se u novoj knjizi.
Odusevila me Crvena voda od Pavicica, a mislila sam ne volim krimice.
Posljednje uređivanje od ina33 : 22.08.2021. at 17:03
Taman citam Crvenu vodu.
Kupila kartu za aleksijevic, tx!
Lisa Fittko: Moj put preko Pirineja
Fascinantna knjiga o ženi fascinantnog karaktera. Porijeklom iz židovske obitelji u Galiciji, Lisa Fittko bila je aktivna antifašistica još u Berlinu 20-tih godina, a emigrirala je u Francusku odmah po dolasku nacista na vlast. S početkom 2. svjetskog rata, u Francuskoj je internirana kao "neprijateljska državljanka" (iako joj je ta ista Njemačka oduzela državljanstvo), uspijeva se izvući iz internacijskog logora i ponovo spojiti s mužem, a zatim su dvije godine, čekajući potrebne dokumente za odlazak iz Europe, ona i muž djelovali kao lokalni vodiči izvlačeći cijele obitelji iz Francuske preko Pirineja u Španjolsku i omogućujući im dalju emigraciju.
Paolo Cognetti: A nikad na vrhu
Treća Cognettijeva "planinska knjiga", nakon "Osam planina" i "Divljeg dječaka", ova mi je bila najslabija. Nije loša, ali nije me ni oduševila kao prethodne dvije.
Ali Smith: Proljeće
Svaki sljedeći njezin roman koji pročitam još mi je bolji od prethodnog. "Jesen" mi se svidjela, "Zima" mi je bila još bolja, a "Proljeće" najbolje dosad Dvije su osnovne fabularne niti, jednu čini osrednje uspješni filmski redatelj Richard Lease koji se, nakon smrti dugogodišnje prijateljice i suradnice, nalazi u osobnoj i profesionalnoj krizi. Drugu, i intrigantniju fabularnu nit čini mlada zaštitarka u imigracijskom centru i neobična djevojčica koja naoko upravlja događajima. Sve uz prepoznatljiv stil Ali Smith s dosta profinjenog humora koji ponekad i ne osvaja na prvu. Odlična knjiga!
Za one koji su nedavno čitali "Jesen" pa se bolje sjećaju detalja - što je bilo s ocem od Elisabeth, spominje li ga se?
Marco Balzano: Ostajem ovdje
Isprva sam mislila da je to još jedan roman na temu južnog Tirola, ali tema je specifičnija - govori o izgradnji brane i akumulacijskog jezera na mjestu sela Resie i Curona (današnji Graun im Vinschgau). Kroz obiteljsku priču, ispričana je i priča o selu kojem prijeti potop, o ratnoj traumi, fašizmu i nacizmu koji slijede jedan za drugim. Roman nije tako veličanstven kao npr. "Eva spava" (a koji je smješten u geografski isto područje), ali lako se čita i zapravo je bolji nego što mi se isprva činilo.
Amos Oz: Što čini jabuku?
E ovo mi je najbolja knjiga koju sam čitala u zadnjih mjesec dana, predivna je. Kroz šest poglavlja, u knjizi su ispričani razgovori Amosa Oza s novinarkom Širom Hadad, nastali u vrijeme pripremanja romana "Juda". Knjiga sadrži dosta referenci na ranija Ozova djela, dosta govori i o njegovim životnim stavovima (npr. puno je riječi o odnosu prema ženama i o feminizmu općenito), otkriva neke detalje iz života (ne pretjerano) i, iznad svega, donosi divne misli o književnosti i odnosu pisca prema vlastitom djelu. Za one koji i inače rado čitaju ovog pisca, ova knjiga je pravi užitak čitanja.
Samanta Schweblin: Sedam praznih kuća
Sedam duljih pripovijesti, pisanih naoko realistično, ali s nekom primjesom iracionalnog i anksioznog, kao u ružnom snu, na mahove bizarno, a na mahove tjeskobno. Intrigantna knjiga, ali s prevladavajućom tjeskobnom atmosferom, pa nije za čitanje "u jednom dahu".
Fredrik Backman: Tjeskobni ljudi
Ovu sam knjigu uzela na preporuku i bila mi je teško razočaranje. Zaplet i nije loš, ali... ima tu previše "ali", a kraj mi je bio kao prezašećerena limunada
I uz sve ostalo, pročitala sam još jednom "Mladenku kostonogu" i u drugom čitanju bila mi je još bolja nego prvi put
Naručila sam si danas Mladenku kostonogu iz VBZ-ove online knjižare, jer nikako da dođem na red u kvartovskoj knjižnici. Zaključila sam da bi bilo lijepo imati doma tu knjigu, a imam još zainteresiranih u svojoj okolini, pa eto... Nek i autoru kapne koja kuna.
I uz sve ostalo, pročitala sam još jednom "Mladenku kostonogu" i u drugom čitanju bila mi je još bolja nego prvi put
Došla mi je Mladenka kostonoga i navalila sam...Sad sam negdje na polovici knjige. Dojam - Araličina trilogija prema ovoj knjizi izgleda kao herc-roman
Inače, Duše robova su mi bile omiljena literatura negdje u mladosti, jer objavljeno je u vrijeme mog studiranja i bilo mi je baš onak romantično... Mladenka kostonoga daje puno realniji opis mentaliteta ljudi, ali ne bih davala nikakve generalne ocjene dok ne pročitam do kraja. Bila je dobra odluka kupiti to, umjesto da čekam na red u knjižnici.
ja sam imala sreće i naletjela na nju na pultu u knjižnici čim sam uopće čula za knjigu, ali definitivno je treba imati domaDošla mi je Mladenka kostonoga i navalila sam...Sad sam negdje na polovici knjige. Dojam - Araličina trilogija prema ovoj knjizi izgleda kao herc-roman
Inače, Duše robova su mi bile omiljena literatura negdje u mladosti, jer objavljeno je u vrijeme mog studiranja i bilo mi je baš onak romantično... Mladenka kostonoga daje puno realniji opis mentaliteta ljudi, ali ne bih davala nikakve generalne ocjene dok ne pročitam do kraja. Bila je dobra odluka kupiti to, umjesto da čekam na red u knjižnici.
Super informativni osvrti, hvala tanja b!
Iako sam sama sebi rekla da moram uzeti predah od tema holokausta i 2. svjetskog rata, ipak sam pročitala Hanu Alene Mornštajnove. Potresno, iako sam ponekad imala dojam da je mrvu prebanalno napisano.
Kao protutežu ratu, pročitala sam 2.dio Cormorana Strikea, Dudov svilac. Od osnovne škole i Agathe Christie nisam čitala krimiće, ali obrazac naracije je ostao isti, a i ja sam ista-nikad ne pogodim ubojicu LOL
Preporuka za dva putopisa:
U Zemlji plemenitih ljudi Hrvoja rupcica (putovanje motorom kroz Iran)
i drugi koji, kad bolje razmislim i nije bas putopis, prije zbirka filozofskih razmisljanja, Prirucnik za hodace Ede Popovica.
Volim putopise koji nisu optereceni hvalisanjem autora.
Da! Nedavno sam citala "Kako nam je lagao Marko Polo" od Jasena Boke i tko o cemu, on o tome kako je poseban i pustolovan. Ovaj "Prirucnik za hodace" mi je bas drag, nekoliko sam ga puta procitala. Od Ede Popovica sam jos citala "Covjek i planina", al ta mi nije toliko sjela. Valjda je previse fokusirana.
Zanimljivo, moji dojmovi su bili potpuno suprotniOd Jasena Boke pročitala sam sve putopise koje je objavio, i osim nekih iznimki, većina knjiga mi je bila vrlo informativna, zanimljiva, duhovita, nisam stekla dojam da se hvališe. Što se tiče Ede Popovića, tu sam rezerviranija, njegova knjiga "U Velebitu" mi se jako dopala, ali "Priručnik za hodače" baš i ne, stekla sam dojam da u toj knjizi nastupa s visoka, docirajući (ali i inače imam taj problem s njegovim novijim knjigama, onima koje je napisao otkako je promijenio stil života).
Za ljubitelje planinarskih putopisa, preporučujem "Iz velebitskog dnevnika" Sergeja Forenbachera, izuzetna knjiga, i puno otkriva o životu na toj planini u ne tako davnoj prošlosti.
Zapravo se i meni Bokina knjiga svidjela, je i duhovit i zanimljiv, i cak sam prepricavala anegdote muzu, sto rijetko cinim kad citam. Al isto je sto puta ponovio kako je on putnik, a svi ostali turisti, i kako je lud i neobican.Zanimljivo, moji dojmovi su bili potpuno suprotni
Za ljubitelje planinarskih putopisa, preporučujem "Iz velebitskog dnevnika" Sergeja Forenbachera, izuzetna knjiga, i puno otkriva o životu na toj planini u ne tako davnoj prošlosti.
Skuzila sam, iz tih knjiga od Popovica, da ima stvarno dobrih putopisa o Velebitu... moram se upisat u knjiznicu ponovo.
A od putopisno-filozofskih planinarskih, najvise mi se svidio Put od Nejca Zaplotnika. I on doduse puno pise o sebi, al je nekako iskreno autentican.
Nejc Zaplotnik je nešto posebno
Meni je od putopisnih zauvijek ostala najdraža Besa (Joža Horvat), valjda me u nekom trenutku odrastanja u nešto pogodila, i teško da će je nešto skinuti s pijedestala...
Pročitala Devet života gospođe Adele, i slažem se sa svime dosad napisanim, i onim pozitivnim, i onim negativnim
Početak s opisom rađanja potresa i kraj s jajetom-kabinom su mi bili naporni, ali komika i drama i opisi usamljenosti su mi bili izvrsni, i samo zbog toga mi je već drago što sam pročitala knjigu.
i ja prijavljujem pročitanu gospođu Adelu.Pročitala Devet života gospođe Adele, i slažem se sa svime dosad napisanim, i onim pozitivnim, i onim negativnim
Početak s opisom rađanja potresa i kraj s jajetom-kabinom su mi bili naporni, ali komika i drama i opisi usamljenosti su mi bili izvrsni, i samo zbog toga mi je već drago što sam pročitala knjigu.
Uvod s potresom mi je blagorečeno bezveze, nepotrebno totalno.
Imam dojam da je knjiga zbrzana.
Ni blizu Mirne ulice i Voda, paučina
šteta
Ipak, drago mi je da sam ju pročitala.
Procitala Prometejevog sina od Jurice Pavicica, meni odlicna.
Robert Galbraith "Nemirna krv"
zadnji dosad izašao nastavak serijala o detektivu Cormoranu Strikeu. Gotovo 1000 stranica jako zanimljive priče, dojam mi je da je, možda baš zbog te duljine, sam kraj pomalo zbrzan, no puno više od same priče zanimljiv mi je odnos Strikea i njegove partnerice u poslu Robin, vjerujem da je tako svima
Procitala sam Prema istinitoj prici od Delphine de Vigan. Cini mi se da je netko komentirao da je bitno losija od njene Nista se ne opire noci, ali meni je izvrsna! Nesto ala psiho triler po zanru, al ne bas cisti. Preporuka!
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom