na ovom gore spomenutom instagram profilu, ako se netko želi baš baviti nekom razradom psihe vlasnice profila i prikazanog života na otoku (iako ne znam zašto bi, profil je prvenstveno privlačan zbog lijepih prizora prirode), može se pronaći poveznica s knjigom - skučenost (iako se priroda čini beskrajnom), pasivnost (iako se kroz profil može činiti da je lik aktivan), usamljenost (koja se "liječi" povremenim odlascima na kopno), nedostatak komunikacije (eh, tu ne mogu procijeniti_ komunikacija s drugim stanovnicama nije prikazana, a suprug se malo pojavljuje na profilu) ...Jurana prvotno napisa
Upravo sam završila Život na Svalbardu i, iako mi je bio zanimljiv za čitanje, ostao mi je neki osjećaj nedovršenosti, nedorečenosti.
Knjiga odlično dočarava osjećaj tuposti, praznoće i usamljenosti glavne junakinje i precizno pripovijeda nedostatak komunikacije između nje i muža, ali opet sam se više puta pitala čemu joj služi neka epizoda ili zašto je ovo sad bitno za priču.
Također mi nije sve jasno u zapravo glavnoj pripovijednoj liniji romana - mentalnoj bolesti Heiberga. I mislim da je autorica zamislila da naše simpatije budu na strani glavne junakinje, a ne muža, ali mene je više puta iživcirala mutavost Eivor i njena pasivnost, čak bih rekla pasivna agresija.
Cijelo vrijeme sam čekala da se nešto dogodi ili razriješi i nisam dočekala.
A ja imam neku ljubav prema snijegu i ledu, meni je uvijek idilično kad je sve zavijeno i nikad mi nisu jasni ti likovi šta kukaju
meni je knjiga skandinavski mračna, sumorna ... taj osjećaj me prati uz mnoge skandinavske autore jer sam davno čitala jednu knjigu norveškog pisca koja je u meni izavala taj osjećaj i sada sve romane vezane uz sjeverna područja ili skandinavske autore unaprijed osudim na propast ...
 |
|||
Odgovori s citatom