Pročitala Moju dotu Nore Verde. Izvrsna knjiga, baš sam uživala, iako mi dijalekt kojim je (većim dijelom) pisana nije blizak, pa sam se morala malo pomučiti. Ali na kraju sam uspjela razumjeti skoro sve riječi
Djetinjstvo, točnije ljeta na otoku, opisana su s puno topline i ljubavi prema baki, ali isto tako je uvjerljivo prikazala i kako se taj odnos mijenja odrastanjem. Početak knjige je prilično grub, isprva sam se pitala hoće li cijela knjiga biti takva, šokantna i mučna, ali nije bila. Zapravo, agresivni barba se kasnije kroz knjigu pojavljuje u epizodnoj ulozi, a glavna je baba. Uvijek kad čitam takve knjige (malo, sasvim malo me podsjetila na Tisju Kljaković i njezinu fenomenalnu knjigu "U malu je uša đava"), bude mi lijepo pročitati tu posvetu unuka svojim bakama i djedovima. Ja nisam bila takve sreće (moji su pomrli relativno rano i nisam stigla izgraditi odnos s njima), ali drago mi je da mi sin ima baku s kojom se ponekad razumije bolje nego sa mnom