Upravo pročitana još jedna knjiga Jaumea Cabrea, Eunuhova sjena.

Već sam ranije pisala o njegovom romanu Ispovijedam, koji je kronološki kasniji (iz 2011.). Eunuhova sjena je ranije djelo, prvi put objavljeno 1996., i osjeća se da to nije sadržajno i stilski onako izbrušeno kao kasniji roman, ali usprkos tome, izvrstan je, uživala sam u svakoj stranici, a neke rečenice će mi zauvijek ostati u pamćenju.
Tipični Cabre, skače u istoj rečenici iz prvog u treće lice, brzo mijenja pripovjedne perspektive, ali u ovom romanu to još nije toliko uzelo maha, pa je ipak lakše pratiti radnju. Okvir radnje je jasnije postavljen: novinar i kulturni kritičar, Miquel Gensana, večera s mladom kolegicom Juliom neposredno nakon pogibije Bolosa, njegovog najboljeg prijatelja iz djetinjstva. Tijekom te večeri, Miquel bi trebao Julii pripovijedati o Bolosu, ali zapravo joj pripovijeda o sebi, svojoj mladosti, odrastanju u velebnoj kući ugledne katalonske obitelji, a u stvari bez sreće i podrške (slično kao i Adria Ardevol u "Ispovijedam"). I u ovom romanu naići ćemo na ljubavnu priču i duboku povezanost s glazbom (ta glazbena poglavlja su me se izuzetno jako dojmila, bilo mi je žao da ih nema više). Ali vrhunac romana ipak je povijest obitelji koju priča stric Maurici, obiteljski otpadnik, bezemljaš, propalitet, a ipak ključni lik za sve događaje u toj obitelji. I Cabreova profinjena ironija koju provlači kroz cijeli roman, a koja se najviše očituje u pridjevima koje poput nadimaka nadijeva svojim likovima.
Na prve dvije stranice Cabre izbombardira čitatelja hrpom imena, u prvi mah mislila sam da ne mogu pohvatati sve to. A sve je vrlo logično i sve će sjesti na svoje mjesto tijekom čitanja. Često sam se tijekom čitanja vraćala na prethodna poglavlja, da provjerim pamtim li dobro detalje. To mi je najdraže čitanje, a ne kad samo prelazim stranicu za stranicom prema kraju knjige.

Definitivno jedna od najboljih knjiga pročitanih u ovoj godini. A konkurencija će biti poprilična