Elena Ferrante: Mračna kći

Ovo sam jučer ispričala prijateljici, pa ću i vama. Jednom sam bila na izložbi koja se zvala Put do Guernice koja je željela pokazati okolnosti i faze nastanka poznate Picassove slike. Na izložbi ste prvo saznali o povijesnim činjenica sukoba pa su onda bile izložene slike-studije koje je on izrađivao prije nego što je naslikao samu Guernicu. Na kraju uđete u prostoriju u kojoj je samo Guernica, u svoj svojoj veličini i veličanstvenosti i vidite sve one iste motive sa studija, samo ovdje uvjerljivije i dirljivije.

Čitajući ovaj roman, imala sam osjećaj kao da gledam studiju za Genijalnu prijateljicu i dr. romane u tetralogiji, manju dimenzijama i upečatljivošću. Dosta je zajedničkih motiva, slična atmosfera.
Provjerila sam što sam pisala nakon čitanja Lažljivog života o njenim uobičajenim motivima i mogu reći da je većina i dalje tu, samo ovdje nema adolescencije, barem ne u glavnog lika, a nema ni mučnog autodestruktivnog spolnog čina koji je u svim drugim njenim romanima koje sam čitala.

Pročita se u čas i dobra je knjiga, ali ne bih se složila s tvrdnjom da je najbolja uz tetralogiju, meni su to i dalje Dani zaborava. I stvarno je prozračan roman, neki kritičar je rekao da je skoro proziran

Napisat ću i dio u bijelom, da ne pokvarim doživljaj čitanja. Ako smo rekli da se Lažljivi život odraslih mogao zvati Narukvica, ovaj se roman mogao zvati Lutka, a znamo koliko je bitna bila lutka u tetralogiji. I ovdje je, ima neko značenje veće od figurativnog, koje ja nisam uspjela sasvim shvatiti. Također mi je dio u kojem ona napušta svoje kćeri neživotan, neuvjerljiv, očito ima simboličku, filozofsku funkciju. I još zajedničko s tetralogijom - likovi izgledaju, ponašaju se i slično se zovu kao likovi u Genijalnoj: Nina-Lina, Gino-Nino, a kenjkavica je Elena. Jedino što ovdje lutku ukrade pripovjedačica, a ne Lina.